Je li srednjovjekovna definicija svećenstva i Crkve još održiva?

Zagreb, kao glavni grad Hrvatske, dugo je bio turistička nepoznanica. Čak i turistički vodiči priznaju da u Zagrebu ne postoji jedinstvena građevina koja bi se u cijelom svijetu automatski povezala s hrvatskom metropolom.

Crkve, dvorci, socijalistička zdanja – sve to, pa čak i u spektakularnijim izdanjima, posjetitelji mogu pronaći negdje drugdje. Zagreb je u turističkom smislu tek nešto skromnija verzija Budimpešte ili Praga, lišena monumentalnih fantazija. Šteta je što Katedrala Uznesenja BDM i svetih Stjepana i Ladislava, poznata i kao Zagrebačka katedrala, nije brendirana kao najveća hrvatska sakralna građevina te jedna od najmonumentalnijih gotičkih građevina jugoistočno od Alpa. Ona je prvostolnica Zagrebačke nadbiskupije i metropolije te simbol Grada Zagreba. Izgrađena je 1093. godine i potpuno obnovljena nakon velikog potresa u 19. stoljeću. Umjesto starog zvonika, katedrala sada ima dva nazubljena filigranska tornja od bijelog vapnenca.

Unutrašnjost katedrale demonstrira kombinaciju katoličkog kiča i kapitalističkog glamura.

Rijetki znaju da tri lustera u središnjoj lađi potječu iz jednog kasina u Las Vegasu i – gle čuda – savršeno su se uklopili.

Potresi 2020. godine ostavili su na zagrebačkoj prvostolnici teška oštećenja, zbog čega je katedrala zatvorena dok traju radovi na obnovi. No, ovih dana iz znanstvenih krugova stižu upozorenja da se obnova Zagrebačke katedrale suočava s problemima u pronalasku kamena kojim je izvorno građena.

Gotičke katedrale predstavljaju vrhunac kršćanske umjetnosti i remek-djelo europske arhitekture.

One prilično odvažnom tehnikom povezuju različite prostore u jednu višeslojnu cjelinu. Zbog njihove izražene vizualne ljepote, često se zaboravlja da one predstavljaju labirint u povijesti bogoslužja, osobito njegova najuzvišenijeg slavlja – euharistije. “Uzmite i jedite od ovoga svi”, “Pijte iz njega svi”, “Ovo činite meni na spomen” – riječi su euharistijske molitve nastale iz pripovijesti o Posljednjoj večeri iz tri sinoptička evanđelja i Prve poslanice Korinćanima. Euharistija, odnosno „lomljenje kruha“, kako su je nazivali prvi kršćani, slavi se od 600. godine ne samo nedjeljom nego svakodnevno, za što se papa Grgur (590.-604.) gorljivo zalagao.

Nakon što se broj euharistijskih slavlja gotovo udvostručio, zajednica i zajedništvo (čitaj: temelj ranog kršćanstva) neopravdano su potisnuti u drugi plan. To se čak i odražava u arhitekturi katedrala: osmišljeni su prostori i manji oltari kako bi što više svećenika moglo svakodnevno „jesti i piti“, ali ovaj put sami i bez zajednice. „Lomljenje kruha“ između 600. i 900. godine pretvorilo se u „prinošenje misne žrtve“. Crkveni povjesničar Arnold Angenendt piše da u kontekstu liturgijske povijesti ovo famozno odbacivanje naroda predstavlja početak kraja „prve Crkve“. Svećenici su se odvojili od naroda kao poseban stalež, ograničili su svoje djelovanje u crkvama raznim pregradama te počeli običnom narodu predstavljati euharistiju kao „božansku milost“, čije je slavlje bilo pridržano samo posvećenim službenicima. Vjernicima laicima je objašnjeno da je dovoljno pobožno pogledati posvećenu hostiju. Zajedničko slavlje spominjalo se samo šapatom. Brojne kapelice bile su prve euharistijske ćelije šaputanja, ali su nudile i prostor za štovanje svetih zaštitnika te za prisjećanje na trenutke osnivanja obitelji, cehova i duhovnih zajednica.

Rano srednjovjekovno monaštvo pretvorilo se tako u klerikalno-kultne zajednice sa što većim brojem svećenika koji su nastojali od Boga izmoliti što više spasenja i milosti za „obične“ vjernike, prema starom latinskom principu „Do ut des!“ (hrv. „Ja tebi, ti meni“).

No, gotičke katedrale nisu bile samo strojevi za umnažanje sv. misa, već i simboli Crkve koja je u Kristu gledala svog poglavara. Ove crkve su svojim vrtoglavim visinama odavale počast Bogu, koji je u molitvama bio slavljen kao „Uzvišeni“. Pored toga, one su bile simbol moći biskupa, opata, pa čak i careva, kraljeva i vojvoda koji su ih dali izgraditi na svojim teritorijima.

Iz jednog liturgijskog „kaosa“ s brojnim oltarima i kapelama stvarali su se prostori najsofisticiranije kompleksnosti.

Kapele sa svojim oltarima prate središnju lađu te tvore prsten oko središnjeg oltara. Kiparstvo i slikarstvo u gotičkim katedralama objašnjavaju povijest spasenja onima koji je znaju čitati. Slike Posljednjeg suda i pakla također su prijetile propašću, što je samo poticalo nastavak (financijskog) ulaganja u velebne građevine. Jer što je moglo efikasnije motivirati brigu ne samo za vlastite duše, već i za duše vlastitih roditelja, djece i unuka od fatalnog straha od suda i pakla? Financijska sredstva slijevala su se u katedrale te su služila kako uređenju prostora, tako i uzdržavanju svećenika koji su na brojnim oltarima čitali mise za spasenje naroda.

Odvajanje svećeničkog staleža od običnog naroda, odnosno od “kraljevskog svećenstva, svetog naroda”, koji čine svi koji vjeruju u Krista, urođena je mana svih katedrala. No, svako veliko umjetničko djelo provocira svog promatrača. Tako je Rainer Maria Rilke, promatrajući „arhaični torzo“, došao do zaključka da mora promijeniti svoj život. Na sličnom tragu bio je i filozof Peter Sloterdijk koji je ovu misao iskoristio kako bi svojoj izvanrednoj knjizi dao naslov – „Svoj život promijeniti moraš“.

U njedrima gotičkih katedrala rodila su se i prva sveučilišta. Inženjerska tehnika koja je proizvela građevine nepoznate smjelosti pratila je i ondašnju filozofiju i teologiju koje se nisu bojale postavljati pitanja.

U kontekstu Crkve našeg vremena, zagrebačka katedrala nas tjera na promišljanje: je li srednjovjekovna definicija i svećenstva (sacerdotum est potestas missam legendi) i Crkve još uvijek održiva?