Jedan za druge: Pavao

Apostol Pavao s pravom je opisan kao “teolog među apostolima”. No, prije svega, on je molitelj, liturg i duhovnik.

U Prvoj poslanici Korinćanima nalazimo naznaku da je Pavao – možda rijetko, ali ipak – vjernicima podjeljivao sakrament krštenja (usp. 1 Kor 1, 14–16). Također, slavljenje Gospodnje večere (Euharistije) nije mu bilo strano. Teško je zamisliti da je apostol, kao utemeljitelj i vođa zajednica, povremeno krštavao, a da pritom nije sudjelovao u slavljenju Euharistije.

Koliko ga je moralo ražalostiti kada je došlo do sukoba u Korintu – i to ne među tamošnjim kršćanima, već s njim samim. Sukob je postao osoban. Pojavile su se glasne sumnje u ispravnost njegove teologije, a još više u vjerodostojnost samog apostola. Ovaj ga je sukob snažno pogodio. U trenutku kad su mu mogućnosti bile ograničene, Pavao skicira izvanredno portret samog sebe. Kaže: „U svemu se pokazujemo kao Božji poslužitelji: u velikoj postojanosti, u nevoljama, u tjeskobama i strahovima, pod udarcima, u tamnicama, u nemirnim vremenima… u časti i sramoti, u zlim glasinama i u dobrim glasinama…“ (2 Kor 6, 4–11). Svaku prepreku koja mu se nađe na putu, apostol uspijeva nadvladati oslanjajući se na Boga. Čak i u najvećim kušnjama, ne dopušta da ga slome ili obeshrabre, već se oslanja na izvor svog poziva, koji mu omogućuje da izdrži stvarnost – s pogledom na dublju, veću istinu za koju zna da je pozvan i poslan služiti.

Pavao poznaje korijene svog poslanja. Stoga prepoznaje i njegovu vrijednost. Živi iz unutarnje sigurnosti da je „Božji sluga“. Iz njegove perspektive, to je duboko svećenička služba. Toliko da će uskoro govoriti o pismu koje je napisao vjernicima kao sluga Isusa Krista, koji svećenički upravlja Božjom radosnom viješću (usp. Rim 15, 16). Pavao se ovdje predstavlja kao svećenik koji prinosi žrtvu. Svećenici i žrtve nisu bili rijetkost u njegovo vrijeme: u hramovima poganske okoline, ali i u Jeruzalemu, gdje je stajao hram jednoga i svetoga Boga Izraela. Međutim, za razliku od svećenika tamo, apostol ne želi prinositi krvne ili paljenice. Njegov je cilj povezati Boga i ljude – ne vlastitom snagom, već zato što mu je Bog to omogućio.

To je za Pavla srž Evanđelja. No, ovu Radosnu vijest također treba navijestiti i prenijeti ljudima. U tome Pavao prepoznaje središte svoje svećeničke službe. Kada Pavao, kao svećenik, jača i tješi ljude, blagoslivlja ih, moli za njih i želi im Kristov mir, kada slavi velike sakramente Crkve, krštenje i Euharistiju, u konačnici je riječ o tome da ljudima pokaže i daruje Božju ljubav, onu ljubav koja je „najveća“ (1 Kor 13).

Koliko daleko ta ljubav seže, apostol može prepoznati na križu Isusa Krista. Za to se zalaže, svećenik Pavao, svjedočanstvom cijelog svog života, a to, usput rečeno, znači – poput Isusa – kao uvjereni celibat. Upravo tako, on je „jedan za druge“.

Robert Vorholt, dr. teol., profesor je egzegeze Novog zavjeta na Sveučilištu u Luzernu.

CiG