Jesmo li još ikome potrebni?

Posudio sam i parafrazirao naslov ovoga teksta od njemačkoga pastora Dietricha Bonhoeffera

koji je u svojoj knjizi pisama što ih je pisao iz zatvora u kojemu je bio zatočen zbog aktivnoga sudjelovanja u pokušaju atentata na Hitlera, nakon čega je i pogubljen, napisao sljedeće:

“Bili smo svjedoci zlodjela, prani smo mnogim vodama, naučili smo umijeće pretvaranja i mnogoznačnog govora… u neizdrživim sukobima postali smo mekušci ili možda čak i cinici. Jesmo li dakle još potrebni?”

Bonhoeffer to piše s iskustvom uloge koju je Evangelička crkva u Njemačkoj imala u podršci Hitlerovu režimu, koji je doveo do pogubljenja milijuna Židova, Roma i drugih manjina te je opustošio čitavu Europu.

Poučeni iskustvom Trećega Reicha i crkvene šutnje (ili čak otvorene podrške!) tom režimu, njemačke crkve (prije svega Evangelička (luteranska) i Rimokatolička) posljednjih mjeseci otvoreno, neuvijeno, jasno i glasno progovaraju o stranci koja uvelike baštini vrijednosti koje su dovele do pogubljenja tolikih života. Ime stranke je AfD (Alternativa za Njemačku) o kojoj crkve kažu sljedeće:

„Desni populizam predstavlja oblik desnoga ekstremizma koji ga ideološki podržava i ispunjava. U oba slučaja, dolazi do slobodnoga kolanja stereotipnih osjećaja: protiv izbjeglica i migranata, protiv muslimana, protiv navodne urote tzv. globalnih elita i sve više protiv Židova“

te nadalje:

„Desne ekstremističke stranke i one koje plešu na rubu ove ideologije, ne mogu biti prostor političkoga djelovanja kršćana i za njih se ne smije glasati“,

pa potom:

„Uvjerenja te stranke nisu u skladu s kršćanskom slikom Boga i čovječanstva“

i dalje,

„AfD-om danas dominiraju nacionalistički stavovi… treba se oduprijeti svakom obliku rasizma, antisemitizma, veličanja nasilja… Crkva podržava politike koje su solidarne s najranjivijima i one koje promiču bolji život u miru i sigurnosti.“

Politike AfD-a prema migrantima, manjinama te njihovi stavovi prema muslimanima uvelike su u skladu sa stavovima koje prema tim istim skupinama proklamira hrvatska stranka „Domovinski pokret“. Opće je mjesto da u Europi, pandan AfD-u u Mađarskoj je Orban i njegova stranka koja je, usput budi rečeno, gotovo pa vlažni san hrvatskih desničara te Domovinski pokret u Hrvatskoj.

Frapantna je šutnja javnosti, ali i crkava u Hrvatskoj prema činjenici da Domovinski pokret ima realne šanse biti dio vlasti koja će idućih godina donositi zakone, provoditi politike i stvarati društveno i političko okruženje koje će utjecati na stavove hrvatskih građana. I dok, primjerice, u Njemačkoj ne samo crkve, već i opća javnost organizira proteste protiv AfD-a, u Hrvatskoj je Domovinski pokret legitimni sugovornik u političkome i društvenome prostoru. Jesmo li zaista kao društvo toliko postali imuni na šovinizam, nacionalizam pa i rasizam da ti stavovi, s vrha potencijalne vlasti, prolaze bez ikakve reakcije?

Za razliku od njemačkih crkava, radno tijelo biskupske konferencije „Iustitia et pax“ objavilo je svojevrstan „vodič“ za glasanje katolika na predstojećim izborima. Pa tako, za razliku od svojih njemačkih katoličkih i protestantskih kolega, hrvatski kler smješten u tome tijelu neće govoriti da su nacionalizam, rasizam i politike prema migrantima ključni za odlučivanje hrvatskih katolika, nego će i dalje drviti o rodnoj ideologiji i sličnim pošastima koje zbunjuju hrvatski puk. Također, oni neće stranke koje žele promicati nehumane politike prema strancima i migrantima (dobar dio Mosta, Domovinski pokret) naprosto isključiti iz mogućnosti izbora za katolike jer promiču stavove koji su „nespojivi sa slikom Boga i čovječanstva“. Upravo suprotno, oni će političarima preporučiti da „radi općega dobra, surađuju i s onim  političkim opcijama koje se u svemu ne slažu s njima, ali se zauzimaju za vrijednosni sustav većine Hrvata i hrvatskih građana.“

Nije nam jasno gdje se nalazi opće dobro kod stranaka koje promiču šovinizam, nacionalizam i rasizam, no biva nam malo jasnije koji je to „vrijednosni sustav većine Hrvata i hrvatskih građana“ ako pogledamo u ranije istupe HBK, primjerice o referendumu o braku i Istanbulskoj konvenciji, gdje se koriste iste ili slične sintagme „vrijednosnog sustava većine Hrvata…“. Vrijednosti su to koje su izgleda ključne za vjernike glasače. Važno je da su političari protiv pobačaja  i protiv rodne ideologije (zanimljivo, Most i DP su protiv obje te pošasti), a to kako se isti ti ponašaju prema manjinama i migrantima, nije toliko važno za prosudbu. Čak niti ne primjećuju da iste opcije koje štite „život“ i „rod“ ovdje žele voditi aktivne politike diskriminacije prema manjinama, migrantima… svega onoga što ne pripada „vrijednosnom sustavu većine Hrvata“.

Jesmo li svi mi u ovoj šutnji prema mogućoj političkoj dominaciji mržnje, nacionalizma, šovinizma još ikome potrebni?