Još o moliteljima na trgovima i katoličkoj javnosti

Svoj sam stav o fenomenu molitve na trgovima javno već izrekao. Smatram da ono otvara pitanje prisustva religije u javnom prostoru.

Molitvi krunice pristupit će katolički vjernik osobito u marijanskom mjesecu svibnju. Kao teolog naglasio bih pritom želju da vjernici molitvu krunice umjesto kao izraz nacionalnog identiteta i simbola vezanog za rat koji smo proživjeli, percipiraju danas kao izraz marijanske pobožnosti i jačanja osobne vjere.

Tu pobožnost prakticiraju i molitelji na trgovima koji se redovito okupljaju diljem Hrvatske od jeseni prošle godine. Drago mi je da živimo u demokratskom društvu koje garantira mirno okupljanje građana raznih opredjeljenja. No dok priznajem slobodu javnoga okupljanja i podupirem pobožnost, ta me manifestacija kao teologa i kao građanina zabrinjava.

Svoj sam stav o fenomenu molitve na trgovima javno već izrekao. Smatram da ono otvara pitanje prisustva religije u javnom prostoru. Mada organizatori tvrde da je riječ o molitvenom okupljanju, moj je dojam kako se molitva – koja je uistinu od temeljne važnosti za duhovnost ali i za sadržaj vjere (lex orandi lex credendi) – ovdje koristi za neka pitanja od društvenog interesa.

Jedna od iznesenih nakana molitve na trgu je i ona za „beskompromisne pastire“, one, naime, koji ne bi bili angažirani u dijalogu sa svijetom i u osluškivanju okoline – što se događa u pokrenutom sinodalnom procesu – već u stavu rivalstva, suprotstavljanja i borbe, čime se potvrđuje da se radi o pripadnicima tzv. bojovnog, militantnog kršćanstva. Molitelji svojim činom žele svima biti vidljivi, ali nisu svjesni da na taj način ne privlače već odbijaju. Čini mi se da je ovdje ustvari riječ o dubinskoj averziji spram modela društva stvorenog u 19. stoljeću, o nostalgiji prema predmodernom društvu, točnije konfesionalnom kršćanskom društvu koji je vjeru javno podupirao. No takvo društvo više ne postoji.

Razlog zbog kojeg su mi ove manifestacije neprihvatljive jest i promicanje takvog odnosa između muškarca i žene koji ne vodi računa o suvremenom vrednovanju žene u društvu i Crkvi. Molitelji na trgovima pritom nisu ni svjesni da ni oni ni njihova djeca već dugo, srećom, ne žive u društvu muškog autoriteta, a prema kojemu doduše gledaju s nostalgijom. Naime, ženama se u Hrvatskoj sve do sredine 20. st. osporavalo pravo na više i visoko obrazovanje, zaposlenje, pravo glasa ili bavljenje politikom. Gdje god su žene trebale stojeći jesti ili se ustati kad muškarac uđe u prostoriju, a učiteljice su nakon udaje trebale napustiti svoje zanimanje. Ravnopravnost žene i muškarca je i kršćanski zahtjev jer je žena kao i muškarac – čovjek, slika Božja.

Činjenica da se postavlja pitanje zašto se Crkva nije ogradila od molitelja, točnije zašto se biskupi nisu oglasili po tom pitanju, usko je povezana s pitanjem funkcioniranja katoličke javnosti. Kada katolički mediji ne iznosi stav prema nekom fenomenu iz vjerskoga života, onda to pitanje neizravno pripuštaju bespućima društvenih mreža. No ukoliko društvene mreže kreiraju stav vjernika – pri čemu dolazi do izražaja više ili manje teološka neprosvijećenost pozamašnog broja vjernika, a nerijetko i razni politički interesi koji koriste vjerski život zbog svoje agende – onda se rezultat najčešće temelji na nezrelom teološkom promišljanju.

Mislim pritom na način na koji se kreira stav odnosno javnost naših katoličkih medija. Smatram, naime, da se u našoj vjerskoj javnosti nedovoljno raspravljalo o ovom fenomenu. Katoličku javnost formiraju mediji, odnosno urednici katoličkih medija. Ti pak mediji nisu pokazali volju da o tome povedu teološku raspravu. Kritike spram molitelja na trgovima nisu uputili samo „lijevi liberalni mediji“, već su uputili i katolici, a među njima i riječki nadbiskup. Jedan je biskup javno podržao molitelje, a drugi je zanijekao tumačenje nekih njegovih riječi koje su prethodno učinili svjetovni mediji i koji su ih interpretirali u smislu kritike molitelja na trgovima.

Među kritičarima molitelja bio je i autor ovoga teksta. Svakako činjenica da su te kritike objavili svjetovni mediji ne govori nužno o neprijateljstvu medijskog svijeta spram Crkve, molitve i različitih tipova pobožnosti među koje spada i krunica. Radije bismo se trebali upitati jesmo li unutar katoličkih medija spremni na unutacrkveni dijalog ili možemo govoriti o zatvorenosti katoličkih medija, koja je došla do izražaja i ovaj put. Kada sam prije nekoliko godina na jednom znanstvenom skupu teologa iznio stav o tome da urednici katoličkih medija nisu svjesni potrebe i važnosti unutarcrkvenoga dijaloga, onda mi je urednik jednog katoličkog portala odgovorio kako je problem u nespremnosti teologa da iznesu stav i da se „izlože“. Ista mi je osoba rekla da oni katolički teolozi i vjernici koji se ne slažu s uređivačkom politikom katoličkih medija u Hrvatskoj nisu spriječeni da „slobodno iznose svoje stavove na društvenim mrežama, Facebooku“. Možda je prvi stav donekle istinit jer uistinu u našim teološkim krugovima (ali i šire u znanstvenoj i akademskoj javnosti) često zbog komotnosti i nastojanja ne zamjerati se autoritetima, stvarnim ili zamišljenim, manjka kultura dijaloga i odgovornost istupanja. Ovaj drugi stav, koji poziva teologe na to da umjesto u katoličkim medijima istupaju na privatnim profilima društvenih mreža, uistinu me je razočarao jer je pokazao kako urednik nije svjestan važnosti uloge teologije u Crkvi, važnosti katoličke javnosti, pluralnosti teologije, pedagoške uloge vjerskog portala u odnosu na mahom nisku razinu poznavanja vjere u nas itd.

Izostanak rasprave u javnosti prema nekom vjerskom i teološkom fenomenu stavlja i episkopat pred otežavajuću okolnost jer je biskupima teže procijeniti stanje na terenu, percepciju i raširenost nekog pitanja pred kojim moraju zauzeti stav, bez obzira izrekli ga javno ili ne. Papa Franjo je 2015. godine tijekom putovanja na Šri Lanku i Filipine odgovarajući novinarima rekao kako ne postoji samo sloboda u izražavanju stava, već postoji i obveza pojedinca da svoj stav izrazi javno kako bi pomogao onome što nazivamo opće dobro.

Smatram da je vrlo bitno javno pokazati da katolici o pitanjima koja otvaraju molitelji na trgovima imaju pluralna mišljenja. Ukoliko izostane reakcija, onda će pozorni promatrač događaja u hrvatskom društvu – bio vjernik ili ne, bio on konzervativnih ili progresivnih nazora – povući znak jednakosti između molitelja i Crkve odnosno kršćana u Hrvatskoj. Ukoliko se uistinu prihvaća Drugi vatikanski koncil onda bi nam trebalo biti jasno da dijalog Crkve s društvom moramo vršiti na dijaloškim principima, a ne na sukobu i suprotstavljanjima koja su baština bojovnog katoličanstva 19. i početaka 20. st. No da bi Crkva što bolje izvršila svoje poslanje teolozi moraju biti spremni na iznošenje svojih stavova čak i pod cijenu tenzija, a katolički bi mediji trebali biti u funkciji unutarcrkvenoga dijaloga.

Tekst “Još o moliteljima na trgovima i katoličkoj javnosti” objavljen je prvotno u Kani (svibanj 2023., str. 32-33). 
Prenosimo uz dopuštenje autora.