Kad žeđ (ne) pita (Iv 4,5-42)

Današnji tekst po mnogočemu je neobičan. U njemu tako nalazimo najdulji Isusov razgovor zabilježen u evanđeljima.

Konverzacija počinje Isusovom molbom: “Daj mi piti!”, koja na koncu ne biva ispunjenom, a ipak je ista ta osoba jedina kojoj on povjerava središnju istinu Ivanova evanđelja – da je upravo on Mesija (r. 26). Zašto je, dakle, Ivan smatrao toliko važnim potanko opisati taj susret i zašto mu je bilo bitno jasno izreći da je ta neimenovana sugovornica bila žena, a još k tome i Samarijanka?

Ono što nam kao suvremenim čitateljima neprimjetno može promaknuti jest scena na koju Ivan postavlja ovaj događaj. Naime, slika muškarca koji dolazi na zdenac kod židovskih čitatelja morala je pobuditi vrlo konkretna očekivanja – svoju buduću ženu, Rahelu, Jakov susreće kod zdenca (Post 29), a na jednom drugom zdencu Abrahamov sluga također pronalazi ženu za Izaka (Post 24). Ali, u početku razvoj zbivanja ide u posve neočekivanom smjeru. Naime, žena koju Isus susreće i koju moli da ga napoji, pripada samarijanskom narodu. Isus se tako upušta u barem dvostruko nepriličnu situaciju – kao da razgovor na javnom mjestu sa ženom kao inferiornim bićem nije dovoljno skandalozan, on uslugu traži od Samarijanke, a s njima Židovi u pravilu nisu imali i nisu željeli imati posla. Povjesničari ne znaju precizno utvrditi samarijansko porijeklo, ali poznato je da netrpeljivost između tih dvaju naroda potječe iz vremena nakon babilonskog izgnanstva kada je došlo do miješanja starosjedioca s doseljenicima. Vremenom je narod na tom području razvio vjerska uvjerenja koja su bila vrlo bliska židovstvu, ali je sjedište bogoštovlja bilo u hramu na brdu Gerizim kojega je židovski veliki svećenik Ivan Hirkan razorio 128. pr. Kr.

Zbog svega toga ne čudi ženino čuđenje što joj se Isus uopće obraća (r. 9), ali Isus ovdje preuzima rizik i prkosi (ne)izrečenim društvenim normama, običajima i očekivanjima. On traži uslugu od osobe “krivog” spola, “krive” nacionalnosti i “krive” vjere”, ignorira stoljetna neprijateljstva i ruši zidove otuđenja. Naravno, preuzimanje takvog rizika gotovo uvijek ima svoju cijenu. A kako se sve više bližimo Velikome tjednu, neće nam biti teško prisjetiti se da je Isus tu visoku cijenu itekako platio.

Prije nego pogledamo konačni ishod ovoga nesvakidašnjeg susreta, valja se obračunati s predrasudama kakve ste vjerojatno prije ili kasnije čuli u nekoj propovijedi. Riječ je o ideji da je ova žena morala biti iskvarena ili osoba sumnjiva morala. Kao dokaz navodi se što je na zdenac došla za najveće vrućine (i to zato što je kao izopćenica jedino tako mogla izbjeći jutarnju ili večernju prisutnost drugih žena iz mjesta) i to što je prethodno imala petoricu muževa. To bi čak moglo naznačivati i da sad živi kao prostitutka čemu u prilog ide njezina nagla promjena teme nakon što Isus kaže da muškarac s kojim sada živi nije njezin muž (rr. 17-20). Međutim, ovo je očigledan primjer učitavanja u biblijski tekst naših, suvremenih senzibiliteta, pa čak i mizoginih pretpostavki. Zadubimo li se još jednom u tekst, vidjet ćemo da ni Isus ni evanđelist ne izriču nikakve vrijednosne sudove o njezinim odnosima. Ne zaboravimo da ona kao žena i nije mogla pokrenuti razvod. Osim toga, lako je moguće da je više puta ostajala udovicom nakon čega bi se ponovno udala – što je i posve shvatljivo znamo li da su u to vrijeme udovice spadale u najranjiviju društvenu skupinu. Drugim riječima, Isus ne iznosi nikakvu moralnu osudu njezina načina života iz čega proizlazi da prošlost nije njezina krivnja.

Ono što svakako treba opaziti jest da Isus, baš kao i na početku razgovora kada obećava živu vodu, i ovdje koristi detalje iz njezina privatnog života da bi je uvjerio da je on daleko više nego što se čini na prvu. Time što, kao potpuni stranac, ima uvid u njezinu nesumnjivo bolnu životnu priču, on joj nastoji svratiti pažnju na sebe i potaknuti njezinu vjeru.  I upravo to Isusovo razotkrivanje sebe samoga dovodi do trenutka da ona simbolički na zdencu ostavlja svoj krčag i juri natrag kako bi svojim sumještanima prenijela nevjerojatnu vijest (r. 39). Neposrednu potvrdu puta kojega je u kratko vrijeme prevalila nalazimo u izrazima kojima mu se obraća – najprije ga oslovljava kao “Židova” (negativna odrednica), potom blaže kao “gospodina”, a onda i s puno više poštovanja kao “gospodara” (što je bolji prijevod za r. 15.). Nedugo zatim ona ga prepoznaje kao “proroka”, shvaća da sve ono što Isus zna upućuje na to da je on “Mesija”, a na kraju priče zajedno s drugim Samarijancima vjerojatno u njemu vidi “Spasitelja svijeta!”

I na kraju, čini mi se vrijednim opaziti i ovo dvoje – prvo, Samarijanki se promjena života nije dogodila zbog nečega što je sama poduzela. Kad joj je dano vidjeti tko je Isus, to je dovelo do toga da je drukčije sagledala samu sebe, svoje predrasude, pretpostavke, pa i svoje grijehe. Sumnjam da smo u tome mi bitno drukčiji od nje. Drugo, Isusov inicijalni pristup (muškarac Židov prema ženi Samarijanki) morao je pobuditi višestruku nelagodu i prisilio je na donošenje odluke koju bi radije izbjegla. Za nas, kao Crkvu i pojedinačne vjernike, vrijedi ovo pitanje: Koliko smo spremni nadilaziti prepreke koje je podiglo društvo oko nas? Jesmo li uistinu poduzeli sve što možemo da nadvladamo predrasude zasnovane na etničkim, rasnim, rodnim ili ekonomskim pitanjima? Koliko smo kao Tijelo Kristovo spremni služiti ljudima čiji moral smatramo nedostatnim u usporedbi s kršćanskim standardima?

Ako nismo, možda je i nama ponestalo žive vode. Dobro je što znamo gdje joj je izvor.