Kafić Šabandar u Bagdadu

Dok ispijate kavu ili čaj, glavom vam teku misli povijesti, preplave vas osjećaji prolaznosti i nesigurnosti, znanja i neznanja dok se u poviješću i krvlju natopljenoj ulici događa pazar voća i knjiga, a biblijska rijeka mirno vrluda…

Nedaleko opjevane i poviješću usmjerene rijeke Tigris, u drevnoj ulici Mutanabi u srcu Bagdada, smjestio se kafić Šabandar (الشابندر).

Radi se o mjestu u kojem se od njegova nastanka 1917. skuplja, tako kažu priče i knjige, kultura i inteligencija glavnog grada Iraka. Prvotno imenovan prema prezimenu povijesne i ugledne iračke obitelji Šabandar, kafić je nerijetko pružao (i pruža) utočište ljudima i idejama koje se nisu u potpunosti mogle izraziti negdje drugdje.

Zanimljiva je činjenica da je prilikom preuzimanja vlasništva i upravljanja kafićem 1963. godine, vlasnik al-Kašali zabranio igranje bilo kakvih društvenih igara želeći da ovo mjesto uistinu bude i ostane mjesto intelektualnog života, čitanja i razmjena ideja. Slučaj je htio da se ovaj lokal nađe baš u ulici posvećenoj velikom abasidskom pjesniku Mutanabiju (10. st.), čiji stihovi prijanjaju uz povijest ovdašnjih prolaznika i namjernika: “Onaj sam čije stihove vide slijepi, a čuju gluhi.”

Na ovom raskršću priča, umova, kreativnosti, politike i akademije moći ćete ispiti šalicu ukusnog čaja. Zidovi i njihove slike privući će vam pozornost, a ljudi oko vas pružiti ugodu orijentalnog iskustva susreta uma, mirisa i okusa.

U ovom prostoru je prije otvaranja kafića 1917. postojala izdavačka kuća koja je djelovala od 1907. godine u vlasništvu Muse Šabandara koji će kasnije postati ministar vanjskih poslova za vrijeme posljednjeg kralja Iraka Faisala II. (فيصل الثاني), pripadnika hašemitske dinastije. Početkom 20. stoljeća Irak je pod Britanskom okupacijom, a nakon Faisala II. Irak postaje republika.

Autobomba koja je eksplodirala u ožujku 2007. godine uništila je cijelu ulicu Mutanabi odnijevši na vječni počinak 26 ljudi, među kojima su i četiri sina sadašnjeg vlasnika ovog kafića. Eksplozija je također ozlijedila nekoliko desetaka ljudi. U spomen na izgubljene sinove, al-Kašali je ovaj kafić nazvao i kafićem mučenika. Ulica Mutanabi obnovljena je godinu dana nakon tragedije, a otvorio ju je tadašnji premijer Iraka al-Maliki.

Kafići i susreti u njima su kao knjige. Neki dublji neki plići, neki slikovnice a neki trajne filozofije. Na čitatelju i gledatelju su izbor štiva, rađanje pažnje i oblikovanje priča.