Kajanje ili žal

O jednom od najvažnijih pojmova kojeg rijetko susrećemo u Bibliji.

Evanđelje ove nedjelje je na neki način Matejeva verzija prispodobe o izgubljenom sinu. Ako malo bolje obratite pozornost, i u ovoj priči imamo oca i dva sina. I ovdje imamo dvojicu mlađih antagonista koji razgovaraju s ocem, ali ne i jedan s drugim. I ovdje je također bitan kontekst.

Luka piše da Isus prispodobu o izgubljenom sinu priča farizejima i pismoznancima koji gunđaju zbog Isusova druženja s carinicima i grešnicima. Matej piše da Isus prepričava ovu prispodobu o nejednakim sinovima “glavarima svećeničkim i starješinama narodnim” koje zanima odakle Isusu pravo govoriti i raditi sve ono što radi i govori.

Dok Luka ostavlja otvorenim kako se priča uklapa u polemiku između farizeja i Isusa, pedagog Matej dopušta Isusu da tadašnjim autoritetima sam objasni kako je sve ovo povezano.

Osim literarnog konteksta, ova narativna minijatura zanimljiva je i zbog još jednog razloga: ovdje se javlja jedan posve drugačiji aspekt – kajanje ili žal. Kada se za prvog sina kaže da je kasnije požalio, ne radi se ovdje samo o kognitivnom prepoznavanju vlastitog lošeg ponašanja. Grčka riječ “metamelomai” ne opisuje puku korekciju ponašanja poput obraćenja (metanoia), o kojoj je inače riječ u Isusovoj poruci, nego emocionalnu reakciju.

Moglo bi se reći: zasmetalo ga je, uzrujalo i tražilo nekakvu promjenu. Ako obraćenje opisuje promjenu mišljenja i provedbu onoga što je prepoznato kao ispravno i to bez većeg emocionalnog uplitanja, onda kajanje ili žal predstavlja emocionalno suočavanje te ga je nemoguće misliti izvan naših odnosa. Moglo bi se reći da prvi sin promišlja svoje vlastito ponašanje prema svom ocu. On se preispituje je li postupio ispravno te u konačnici ispravlja pogrešnu odluku.

Zanimljivo je nadodati da ovdje susrećemo prilično rijedak koncept kajanja ili žala, koji se samo šest puta javlja u Novom zavjetu. Ovaj se pojam u Matejevu evanđelju javlja još jednom i to – ne bi čovjek vjerovao – kod Jude. Priča o Judi je vjerojatno svima poznata. Juda se ne kaje i ne žali svog čina izdaje zato što je to oportuno ili zato što je donio pogrešnu odluku; njegovo kajanje iliti žal posljedica je njegove duboke zabrinutosti. On također želi i promijeniti i spasiti svoj odnos s Isusom (usp. Mt 27,3).

Ako ovako iščitavamo današnje Evanđelje, onda nade ima i za Judu, a ne samo za carinike i prostitutke.

O drugom sinu primjerice nema previše govora. Ako ne obratite pozornost, onda drugi sin automatski postaje heroj u očima onih koji slušaju Isusa, a Isusovi sugovornici ispadaju još tvrdoglaviji. Lako je pasti u napast i ovo evanđelje iskoristiti kao kritiku religijskih autoriteta, čak i u današnje vrijeme, ali od toga nemamo ništa, osim privremenog osjećaja nekakve lažne moralne superiornosti. Promašeno je stoga iščitavati i tumačiti današnji tekst samo kao nekakvu kritiku crkvenih autoriteta.

Današnje evanđelje potiče nas ne baviti se toliko drugima, koliko preispitivati vlastiti odnos s Bogom te naše vlastite odluke.