Kako ću voljeti druge, ako ne volim samog sebe?

Današnje evanđelje bi nam svima trebalo biti dobro poznato.

Uostalom, ni Isus ne otkriva ništa novo kad govori o ljubavi prema Bogu i o ljubavi prema ljudima koji nas okružuju.

Isusovi su protivnici i ovaj put ustrajni. Nakon neuspjeha njihove pomno smišljene operacije s poreznim novcem, ovaj put imaju novu temu: „Koja je najveća zapovijed?“. Njihovo je pitanje bilo itekako aktualno. Riječ je o temi koja je zaista mučila Židove onog doba; o temi koja je dijelila teološke škole prema shvaćanju Zakona. Židovski je zakon naime imao čak 248 uputa i 365 zabrana. Lako je razumjeti zbunjenost ondašnjih Židova koji su nastojali opsluživati Zakon. Oni nisu poznavali milosrdnog Oca o kojem im je Isus govorio. Oni su poznavali Zakon, koji su naivno poistovjećivali s Bogom. I bili su prestrašeni. Bojali su se svoje objektivne nemoći ispunjavanja besmislenih zahtjeva. Isus je 613 propisa sažeo u dvije rečenice: „Ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameti svojom! Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga!“ (Mt 22, 37. 39)

Isus u Matejevu izvještaju ne predlaže novu ljestvicu prioriteta, već ih jednostavno izjednačava. Mene fascinira to što Isus na istu razinu stavlja Stvoritelja i stvorenje, Boga i čovjeka. Jedna je zapovijed prva i najveća, a druga nadopunjuje prvu. Jednu ne možemo zamijeniti drugom. Nisu identične, ali su savršeno nerazdvojive; obje su potrebne.

Ako ne volim čovjeka, kako mogu tvrditi da volim Boga? I obrnuto.

Nama često nije problem uvjeriti sami sebe da volimo Boga, ali ponekad uopće ne poklanjamo dovoljno pozornosti onome što on želi od nas. Vodimo svoje monologe u kojima nema mjesta za Boga. Ponekad mi se čini kao da smo danas ovu jednostavnost Radosne vijest opet pretvorili u mnoštvo zakona, propisa, odredbi i normi te se vratili židovskom legalizmu. Previše pričamo, premalo živimo. Zakoni su postali važniji od čovjeka.

Što uopće znači “voljeti Boga svim svojim srcem, dušom i pameti”?

Negdje sam pročitao da se izraz „voljeti iz svega srca, svom dušom“ na starom Istoku često nalazio u ugovorima, gdje se neki podanik obvezivao biti sasvim na raspolaganju svom gospodaru. U tom je smislu starozavjetna glavna zapovijed ljubavi prema Bogu (Pnz 6, 5), koju Isus naglašava, zapravo samo nova formulacija zahtjeva iz Dekaloga: „Ja sam Gospodin, Bog tvoj… Nemoj imati drugih bogova uz mene“ (Izl 20, 2). Riječ je, dakle, o priznavanju Boga kao jedinog Gospodina.  Ovdje je ključna – ljubav. Ljubav je razlog zbog kojeg je Riječ uzela tijelo. Najsnažniji znak njezine ljubavi je žrtva: „Nitko nema veće ljubavi od ove: položiti vlastiti život za svoje prijatelje. Vi ste moji prijatelji ako činite što vam zapovijedam“ (Iv 15,12-14). Isus je upravo to napravio na križu, na svom žrtveniku.

Božja nam ljubav pokazuje kako voljeti naše bližnje. Zapovijed ljubavi prema bližnjemu ne znači da trebamo svi biti oduševljeni jedni drugima, već da svakoga shvaćamo ozbiljno, da poštujemo jedni druge i da se za druge zauzimamo kao i za sebe.

Prvi i najvažniji preduvjet iskrenoj ljubavi i prema Bogu i prema čovjeku jest ljubav prema samom sebi.

Da bismo voljeli drugoga, prvo trebamo voljeti sebe.

To je mjerilo naše ljubavi prema bližnjima. Ljudi s niskim samopoštovanjem negativni su ne samo prema sebi nego i prema ostalima. Voljeti sebe ne znači biti narcisoidan nego shvatiti vlastitu jedinstvenost u redu stvaranja. Voljeti sebe znači prihvatiti vlastiti život kao tajnu i kao dar. U Knjizi proroka Izaije čitamo: „Imenom sam te zazvao. Jer dragocjen si u mojim očima, vrijedan si i ja te ljubim“. Otac me toliko voli da me stvorio. Sin me toliko voli da me spasio. Duh Sveti je Božja ljubav u meni. Ne voljeti sebe jest zapravo uvreda Božjoj ljubavi.