Kako Franjo mijenja Crkvu kroz Svjetsku sinodu

Dašak povijesti osjetio se u Vatikanu kada su u subotu navečer sudionici Svjetske sinode pjevali Te Deum. Prije toga, nakon dugih konzultacija, usvojili su tekst – a Papa je ostvario svoju viziju.

Završni tekst Svjetske sinode, koji je papa Franjo u subotu iznenađujuće objavio, trebao bi postati temelj za sveobuhvatnu promjenu Katoličke crkve. Ovo je prva takva reforma od Drugog vatikanskog koncila (1962.-1965.). Iako dokument još ne sadrži izmjene kanonskog prava, prema izvorima iz Vatikana, one su već u pripremi.

Tekst postavlja osnovne smjernice i provodi projekt koji papa Franjo već godinama ustrajno zagovara. Ciljevi su ambiciozni: više sudjelovanja “Božjeg naroda”, veća transparentnost i odgovornost crkvenih poglavara te otvaranje Crkve onima koji su do sada bili zapostavljeni ili isključeni. Sada je ključno provesti te principe u svim mjesnim crkvama, od Tromsøa do Cape Towna.

S nizom dokumenata, izjava i maratonskim konzultacijama, sinodalnim skupštinama na nacionalnoj, kontinentalnoj i globalnoj razini, Franjo je uspio promijeniti način na koji Crkva vidi samu sebe. Čini se da mu je uspjelo pridobiti i veliki dio crkvene hijerarhije, pa čak i unutar Vatikana.

I žene imaju mjesto i glas

Sve je započelo jubilarnim govorom na Sinodi biskupa 17. listopada 2015. godine. Tada je Franjo izjavio da jaču ulogu biskupskog kolegija u upravljanju Crkvom, koju je želio Koncil, vidi samo kao dio šireg načela koje naziva “sinodalnost”. Riječ koju je on uveo od tada dominira teološkom i crkvenopolitičkom raspravom.

U ožujku 2018. godine, Međunarodna teološka komisija u Vatikanu objavila je studiju pod nazivom: “Sinodalnost u životu i poslanju Crkve.” Iste godine uslijedio je Papin dokument “Episcopalis communio – O biskupskoj sinodi”, u obliku “Apostolske konstitucije”, koja je imala najvišu obvezujuću formu. Ovim zakonom temeljito je izmijenio sastav, tijek i značaj sinoda biskupa.

Od tada laici, uključujući i žene, mogu sudjelovati na sinodama s pravom glasa. Umjesto da bude povremeni dvogodišnji skup pastira, sinoda je sada postala tijelo koje uključuje “Božji narod” u upravljanje Crkvom.

Prvu provjeru u praksi ova Papina ideja doživjela je upravo u sinodalnom procesu, koji je proteklog vikenda u Rimu, nakon gotovo četiri godine, završio. Bilo je glasova koji su smatrali da sinoda biskupa, na kojoj sudjeluju i vjernici bez ređenja, ne može biti valjana sinoda. Drugi su tvrdili da ovakav način sinode, koji je teško kontrolirati, može potaknuti tendencije prema podjelama. Ipak, Papa je uspio voditi konzultacije tako da izdrži napetosti bez prikrivanja sukoba.

U svladavanju ovog herkulovskog zadatka ključno je bilo njegovo preuređeno Sinodsko tajništvo. Malteški kardinal Mario Grech uspio je ovu, ne previše brojnu instituciju koja ne pripada Rimskoj kuriji, uključiti u proces na način da je tromi vatikanski aparat moći naposljetku odustao od početne skepse i surađivao. Podržao ga je luksemburški kardinal Jean-Claude Hollerich, koji je kao “generalni izvjestitelj” sinode imao privremeni, ali zbog svoje bliskosti s Papom neosporan autoritet – koji je diskretno koristio kad god je bilo potrebno.

Sukob s kardinalom Fernandezom

Koliko je sve to ponekad bilo mukotrpno i sklono smetnjama, pokazao je sukob s kardinalom Victorom Fernandezom u završnoj fazi Svjetske sinode. Prefekt Dikasterija za nauk vjere trebao je u komisiji približiti rješenje za kontroverzno pitanje ženskog đakonata i podijeliti prve rezultate s članovima sinode. Kada to nije učinio, mnogi su ga sinodski članovi glasno optužili za skandalozno odbijanje dijaloga, što je pokazalo koliko se neke crkvene sile još uvijek teško prilagođavaju pravilima “sinodalnosti”. Kada je, nakon intervencije Sinodskog tajništva, ipak došlo do otvorenog dijaloga s prefektom, to je također nešto reklo o novim odnosima moći i prioritetima u doba sinodalnosti.

Na kraju završne mise Svjetske sinode, papa Franjo je u nedjelju udijelio blagoslov. Govorio je s kratkim dahom i djelovao iscrpljeno. I kardinali Grech i Hollerich, koji su bili uz glavnu oltarnu postaju u Bazilici sv. Petra, također su izgledali umorno. Ipak, Papa je u svojoj propovijedi jasno dao do znanja da sebe i svoje suradnike vidi na dobrom putu. Rekao je: “Nastavimo hrabro naš zajednički put (…) ustanimo i ponesimo radost Evanđelja ulicama svijeta.”

Ludwig Ring-Eifel (KNA)