Kako tumačiti starozavjetne psalme?

Ako ste se ikada susreli sa psalmima, mogli ste primijetiti da se u njima često tematiziraju najkonkretniji životni problemi i dileme.

Ako pak niste, onda je prije samog čitanja potrebno na trenutak zatomiti stereotipe koji nerijetko u javnosti prate sve biblijske tekstove, a pogotovo one iz Starog zavjeta, skinuti prašinu s te stare knjige u gornjoj polici i početi s prijeko potrebnom ozbiljnošću iščitavati Knjigu psalama.

Zamislite da netko danas napiše da mu je životni san zapaliti automobil čovjeku koji ga je prevario i oteo mu životnu ušteđevinu ili da jedna žena napiše na društvenim mrežama da bi dala sve da njezin zlostavljač i(li) silovatelj osjeti, ako ne veću, onda barem jednaku bol kao ona. Sve ove životne emocije se nalaze u Knjizi psalama. Ako kojim slučajem psalmi odjeknu u onima koji ih čitaju/mole, to je zato što vlastito iskustvo pronalazi svoj eho u riječima psalmista. Tada psalmi otvaraju onaj bogomdani prostor iz kojeg se ne smije izostaviti ništa što definira ljudski život na ovoj zemlji, pa čak ni osvetnička fantazija koju ne bismo podijelili ni s najboljim prijateljem ili pak one mračne trenutke beznađa koje se ne usuđujemo javno pokazati. Jer kao što danas nije popularno javno govoriti o vlastitoj slabosti i ranjivosti. A da i ne govorimo o prikrivenom zadovoljstvu zbog nesreće naših protivnika ili neprijatelja, što se danas smatra društveno neprihvatljivim.

No, u svojoj skraćenoj liturgijskoj formi, koja nerijetko artikulira samo društveno prihvaćene slike i osjećaje upućene Bogu, psalmi teško mogu postati molitvenik za život. Ako zanemarimo sve one nasilne ili društveno neprilagođene dijelove, postoji mogućnost iskrivljivanja perspektive nemoći. Jer, bunt artikuliran u starozavjetnim psalmima nije hvala pobjednika, nego krik poraženih i potlačenih. Stoga je jako bitno naglasiti ovu perspektivu, ukoliko ne želimo i Boga pretvoriti u suučesnika u tiraniji moćnika. Ali, kada bi se više naglasila ova verbalna snaga psalama, koja ne ostaje samo na riječima, onda bi se automatski promijenila i Božja uloga u ovoj priči, pogotovo u onim društveno prilagođenim i „pohvalnim“ odlomcima.

Jer, Bogu, kojeg se previše časti i hvali, nedostaje dimenzija pristajanja na stranu siromašnih i potlačenih. Istinska hvala Bogu gubi svoj smisao kada se ostavlja dojam da je jedini cilj psalama ili molitve zahvaljivati Bogu i da je to jedina (moguća) čovjekova reakcija u odnosu s Bogom. Suprotno ovom stavu i sve prisutnijem mnijenju, sami psalmi postaju time glasniji, autentičniji i plodonosniji, što ih se više iščitava kao kritiku vladajućih, odnosno što se više prostora daje onima koji se bore kroz život, a ne samo onima koji su ionako privilegirani i ništa im u životu ne nedostaje. Starozavjetni psalmi svojim najvećim dijelom iznose perspektivu onih koji su rođeni na onoj nešto drugačijoj strani ulice Života. I zato ih treba shvatiti jako ozbiljno. I zbog njih i zbog nas.

dm