Kič u kršćanstvu: između istine i falsifikata

Kičerski kršćani su falsifikatori sebe i Boga, oni smatraju da Bog brine isključivo o kršćanima. Upravo ovo je najveći pokazatelj da takvi o kršćanstvu ništa ne znaju.

Slika Božja temelj je kršćanske antropologije. Kršćani smatraju da je svaki čovjek stvoren na sliku Božju, što ih, samo ukoliko uistinu i jesu kršćani, sprječava da egzistenciju drugog ljudskog bića poimaju kao slikarsko platno na kojem će ostaviti vlastite autorske tragove. Ljudi nisu platna nego slike, zbog toga kršćani nisu autori drugih ili, uvjetno rečeno, tuđih egzistencija. Oni koji su usvojili ispravno značenje stvaranja shvaćaju da niti jedan čovjek, budući da je željen od Boga i da je Božjim stvarateljskim zahvatom uveden u svijet živih bića, nije i ne može biti stranac u stvorenom svijetu. Željena bića nikada nisu stranci. To znaju kršćani, ali ne i zarobljenici lažne slike o kršćanstvu. Zarobljenike je lako prepoznati, oni se, nervozno i nasrtljivo, trude da druge okuju okovima neslobode. No, njih treba razumjeti, nemaju drugih iskustava osim bijesa, gnjeva i neslobode. Kada takve, bijesne, gnjevne i neslobodne slike Božje govore o slici Božjoj, nisu u stanju nadići granice kiča kojem pripadaju, kiča koji stvaraju, podržavaju, šire i za kojega se, u konačnici, bore.

Kičersko kršćanstvo je lažno i iritantno, ali je zato lako uočljivo. Ono se svijetu nameće kao vrijednost iznad koje ne postoji veća vrijednost. Ta vrijednost je, dakako, lažna. Čim se netko bori za to da netko drugi prihvati njegovu istinu, jasno je da nije riječ o istini nego o agresivnom spoznajnom kiču – riječ je o nečemu što jest, ali nije ono što tvrdi da jest, te je stoga na granici između postojanja i nepostojanja, nešto poput virusa.

Virus lažnog kršćanstva ne zastupa život nego životu oduzima razvojni dinamizam držeći ga na granici postojanja i nepostojanja, živoga i neživoga. Budući da kič ne počiva na istini, on ne može ni cijeniti istinu.

Kršćanstvo, naprotiv, povezuje egzistencijalnu istinu s egzistencijalnim putem i samim individualnim životom. Isus Krist je sebe odredio kao Put, Istinu i Život. Razvidno je stoga da kičersko kršćanstvo ne cijeni ni Boga istine i života, ono ga ne promatra kao put nego kao instrument pokoravanja i osvajanja. Bog ne pokorava, on ne naređuje, nije bučan, ne galami. On je metafizička tišina koja nenametljivom blizinom privlači, dajući svakom čovjeku mogućnost da razvije i spozna vlastitu egzistencijalnu istinu. Toj individualnoj istini odgovara individualni put, a bez individualne istine i individualnog puta nije moguć ni individualni život.

Zbog navedenih razloga Bog u kršćanstvu nastupa, kako sam naveo, kao metafizička tišina, štoviše on je metafizička Tišina. Ta Tišina nije prazna, bezodnosna, ona je prisutna, na isti način na koji je umjetnik kao, puna, relacijska tišina, prisutan u umjetničkom djelu. Autor umjetničkog djela to djelo, kada ga jednom pusti u svijet, omogućivši mu da uđe u druge relacije, više ne dorađuje. Ono postoji neovisno o autoru. Svako umjetničko djelo ima vlastitu ljepotu i vlastitu dobrotu. Autor umjetničkog djela ne posjeduje djelo, istinu i ljepotu se ne može posjedovati izvana.

Kada bi autor posjedovao ono što je stvorio, tada to ne bi bila umjetnina, nego bezvrijedna stvar.

Isto tako ni Bog ne posjeduje slike Božje, odnosno ljude koje je stvaranjem izveo iz ništavila. On ih pušta u svijet, ali ih ne ostavlja, zato je i prisutan kao Tišina. On u tišini, kao Tišina, brine o svim ljudima, bez da ih dorađuje. Dorađivanje bi falsificiralo ljudsku slobodu, ali i Božju slobodu. Kič je, dakle, sveopće falsificiranje.

Kičerski kršćani su falsifikatori sebe i Boga, oni smatraju da Bog brine isključivo o kršćanima. Upravo ovo je najveći pokazatelj da takvi o kršćanstvu ništa ne znaju. Oni se zalažu za širenje onoga nebitnog, a to nebitno je kršćanstvo, dok se Bog brine da opstane ono bitno – nepovredivo dostojanstvo svake ljudske osobe. Dostojanstvena osoba nikada neće povrijediti vlastito dostojanstvo, ali ni dostojanstvo druge osobe, neovisno o tome je li ta osoba ljudska ili božanska. Kršćane je lako prepoznati, oni su životni i istiniti, oni znaju da život i istina ne pripadaju samo kršćanstvu. To je zajednička oznaka svih slobodnih i dostojanstvenih ljudi, a ne samo kršćana. Zbog toga se istinski kršćani ne zalažu za širenje kršćanstva. Kičersko kršćanstvo je također lako prepoznati – oni smatraju da je isključivo kršćanstvo istinito i životno, baš kao što smatraju da je kršćanstvo jedini put kojim moraju kročiti sva ljudska bića.