Konačni zvižduk

Što znači stajati u finalu?

Poznata nogometna mudrost kaže: “Nakon utakmice dolazi nova utakmica.” Promatrajući tu izreku, primjećujemo da medijska pokrivenost nogometnih utakmica započinje sve ranije i traje sve dulje. Pripreme za finale Europskog ili Svjetskog prvenstva na televiziji započinju mnogo prije prvog zvižduka. Medijsko uvodno prikazivanje finala sastoji se od osvrta na dosadašnji tijek turnira, spekulacija o taktici trenera, formi igrača pa čak i stanju travnjaka. Statistike utakmica i šanse autsajdera također su tema, kao i dolazak navijača te atmosfera na stadionu. Najčešće se raspravlja o tome što znači za nacionalne momčadi i njihove nacije stajati u finalu. Potrebno je dosta vremena prije nego što utakmica zaista započne. Završetkom utakmice završava igra, ali ne i prijenos sa stadiona. Slijede kratki intervjui s igračima i analize rezultata na rubu terena. Nakon toga, prijenos se prebacuje u televizijski studio gdje se stručnjaci detaljno bave ključnim trenucima utakmice.

Nogomet je igra koja je više od igre.

To postaje posebno jasno u posljednjoj utakmici velikog turnira. Pitanje što znači stajati u finalu, pobijediti ili izgubiti, nosi poseban značaj. Sada postaje ozbiljno. Kada se igra neočekivano pretvori u ozbiljnost, ubrzo se radi o egzistencijalnim pitanjima. Rječnik sporta uključuje pojmove koji bi se mogli naći i u filozofskom leksikonu. Metafora “finale” nameće se kada se u važnim životnim pitanjima suočavamo s krajem – i počnemo razmišljati o tome. Posebno kada život sam dođe do kraja. Radi li se i tada o pobjedi i porazu? Može li se i tada sve dobiti ili sve izgubiti? Može li biti da se u 90 minuta utakmice pokaže nešto što vrijedi i za cijeli život čovjeka? Jesmo li spremni prepoznati te lekcije?

Prva sličnost je u ograničenju vremena.

Od početka je jasno da imamo samo ograničeno vrijeme na raspolaganju. Na to se možemo i moramo prilagoditi. Ako je život koji vodimo konačan i prolazan, moramo se požuriti kako bismo nešto postigli u životu. Trebali bismo što prije postići nešto kako bismo što duže uživali u tome. Što duže traje život i što manje prednosti steknemo, to će biti veći pritisak da taj nedostatak nadoknadimo u preostalom vremenu. “Rani gol” uklanja taj pritisak. Posjed lopte i osvajanje lopte osiguravaju visoki udio u igri. Tko rano zaostane i to ne nadoknadi ni u drugom poluvremenu, može se nadati produžecima. Ali i ta nada je vremenski ograničena. Možemo se spasiti u produžetke, ali najkasnije s izvođenjem jedanaesteraca dolazi do konačnog rezultata. Nakon toga više nema ispravaka rezultata. Čovjek se opire nepopravljivom ishodu svojih postupaka. Da ima više vremena, mogao bi nešto poduzeti. Izvan sporta, zahvaljujući medicinskom napretku, postignuto je značajno produženje života. Ali to nije moglo ukinuti konačnost života.

Sam život ima finalni karakter.

Tko ga želi svjesno voditi, mora ga shvatiti kao završnu utakmicu. Tko ne želi prerano riskirati poraz, treba stabilnu obranu, sposobnost za osvajanje lopte i brzo prebacivanje u napad. Još više: život je poput turnira koji se nakon grupne faze sastoji od utakmica na ispadanje. Možemo napredovati, ali i rano ispasti. Odluka često pada u posljednjoj minuti. U grupnoj fazi loš početak ne znači kraj. Ali nakon toga, poraz donosi konačan kraj. Ne pobjeđuje uvijek najbolji. Često nije pravedno. Život velikodušno dodjeljuje uloge tragičnog heroja koji daje sve, ali u jednom kobnom trenutku gubi sve. U nogometu se u 90 minuta može dogoditi sve ono što čini uspone i padove, dramu i tragediju života. Ipak, nogomet nije samo zrcalo života. On nudi i način suočavanja s dramatičnim i tragičnim, inscenirajući ga i istovremeno relativizirajući. Nigdje to nije jasnije nego u porazu.

Nogomet je na ugodan način inkonzistentan.

On pamti pobjede i oprašta poraze. Igrač koji je jednom osvojio svjetsko ili europsko prvenstvo, ostaje s nečim što mu nitko više ne može oduzeti. Takav uspjeh je nezaboravan; ne može se ponovno učiniti lošim. Ali poraz se itekako može nadoknaditi. Za promašen život nema druge prilike. Ali u nogometu, gubitnici i neuspješni igrači mogu se rehabilitirati na sljedećem turniru. Ipak, ta prilika dolazi samo pod uvjetima koji zahtijevaju religiozne prakse: potrebna je javna analiza savjesti trenerskog osoblja i ključnih igrača. Potrebna je medijska ispovijed glavnog trenera i njegovo pojavljivanje u čistilištu neugodnih konferencija za novinare. Potrebna je pokornost igrača koji se suočavaju s razočaranjem, bijesom i pirotehničkim prezirom svojih navijača. Potrebni su znakovi kajanja i obećanja ispravka. Tada postupno nestaje sramota poraza. Konačno odrješenje daju nogometni kritičari i sportski novinari. Tek tada ponovno vrijedi nogometna mudrost: “Nakon utakmice dolazi nova utakmica.” Možemo li i mi u svom životu primijeniti ovu mudrost i nastaviti se boriti, bez obzira na prethodne poraze?

Hans-Joachim Höhn, profesor je sustavne teologije na Sveučilištu u Kölnu