Kontra zaboravu ili u spomen Esadu Ćimiću (1931.-2024.), čovjeku koji istinski nije znao šutjeti

Krajem studenoga 2024. u antikvarijatu kupio sam jednu od knjiga Esada Ćimića, pa malo otvorih Google, pogledam je li nekim čudom umirovljeni osnivač sociologije religije u pokojnoj državi dao neki novi intervju ili nešto slično.

Moram reći da sam se poprilično šokirao kada sam vidio da je prof. dr. Esad Ćimić preminuo u Zagrebu 6. listopada. Prvo sam se živo začudio kako mi je uspio promaknuti taj podatak. Istina, život mi je tada bio, u najmanju ruku, hektičan, ali ipak pratim medije više nego prosječni Hrvat. HINA uopće nije zabilježila smrt jednoga od najzanimljivijih ljudi koji su ikad postojali u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, čiji je život bio svojevrsni krimi-roman. Nevjerojatno.

I onda sam vidio da su mainstream mediji u Hrvatskoj jednostavno prešutjeli smrt toga zanimljivog čovjeka, koji je podosta propatio samo zato što je inzistirao na istini. Nedvojbeno je da se rijetko tko u Bosni i Hercegovini iz akademske zajednice tako otvoreno usprotivio komunističkom režimu i lokalnoj partiji kao Esad Ćimić. I platio je cijenu za to. Čovjek koji je uspio biti Hercegovac, Mostarac, Sarajlija, Zadranin, Beograđanin, Zagrepčanin, Bošnjak, Hrvat, musliman, ateist. Možda iz svega ovoga što ste pročitali izlazi podosta njegovih životnih uspjeha, ali i problema. Odnos etničkoga i religijskoga, vjere i nevjere, pitanje nacije i pozicije pojedinca u svemu tomu označavali su život ovoga prvoga doktora sociologije religije na ovom prostoru. Na hrvatskim portalima nekrolog je jedino napisao Zlatko Miliša (https://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/m-o/zlatko-milisa/44650-z-milisa-esad-cimic-nedavno-je-otisao-na-bolje-mjesto.html), i svaka mu čast na tome.

Esad Ćimić rodio se u Mostaru 3. lipnja 1931. u muslimanskoj obitelji, čije je podrijetlo iz Stoca. Srednju školu završio je u rodnom gradu, diplomirao filozofiju 1960. u Sarajevu, a doktorirao 1964. s tezom “Socijalističko društvo i religija”. Disertacija je bila terensko istraživanje o tome koliko tri naroda u Hercegovini politički participiraju u tadašnjem samoupravljanju i kako na sve to utječe njihov religijski život i njihova povezanost s lokalnim vjerskim zajednicama. Komisija je bila u sastavu: Ante Fiamengo (mentor), Vanja Sutlić (predsjednik), Muhamed Filipović, Andrija Krešić i Arif Tanović. Budućnost je bila sjajna za Esada Ćimića. Godine 1966. primljen je na matični Filozofski fakultet u Sarajevu i predavao teorijsku sociologiju.

Ajmo malo na zaboravljenog Andriju Krešića (Vihovići kraj Mostara, 1921. – Beograd, 2018.). Predratni komunist, jedan od rijetkih među Hrvatima u Hercegovini, poslije rata je studirao filozofiju u SSSR-u. Bio je uvjereni i romantični Jugoslaven i jedan od osnivača studija filozofije u Sarajevu, kasnije praksisovac. S vremenom je sve više odlazio u lijevu kritiku SKJ. U jednom trenutku Krešić će se naći pod žestokim partijskim optužbama za hrvatski nacionalizam s tezom da na sarajevsku filozofiju dovodi samo hrvatske kadrove (Ante Fiamengo, Ivica Focht, Vanja Sutlić, Ante Pažanin, Vladimir Filipović i Rudi Supek) i od katedre filozofije pravi antimuslimansko mjesto. Na čelu hajke bila je osoba koju ćemo jednostavno nazvati Komesar. Srpski sociolog Božidar Jakšić i tadašnji asistent na fakultetu u Sarajevu Komesara zove ovim imenima: “fabulant, mitoman i prevrtljivi politički mešetar”. Sada već pokojni Komesar stjerat će Krešića s fakulteta 1961., kada ovaj prelazi u Beograd na Institut društvenih nauka. Kasnije će Krešić opet zglajzati u navedenom Beogradu 1975., jer je branio neke praksisovce. Podosta ga je preokupirala religija (dva važna djela su mu “Kraljevstvo božje i komunizam”, Beograd 1975. i “Filozofija religije”, Zagreb 1981.). Krešića spominjem zbog Komesara.

A Esadu Ćimiću krenulo je više nego dobro. Kada je doktorat izdao kao knjigu, dobio je Šestoaprilsku nagradu 1966. Navedena godina bit će za mnoge godina nade, kada je pao Aleksandar Ranković. I uhvatit će Ćimića ista “bolest” koja je, primjerice, uhvatila ljude oko Matice hrvatske, a kasnije i zagrebačke studente. A zapravo i praksisovce, samo s drugih pozicija (jedina osoba koja je bila jaka u Matici i jaka kod Praxisa bio je filozof Danilo Pejović, inače nije bilo dodirnih točaka), vjera da ono što piše u jugoslavenskom ustavu, republičkim ustavima i zakonima, sva ona obećanja i sve one normativno navedene slobode, padom Rankovića, postaju moguće. I mnoge ljude u Crkvi će ponijeti. I obične građane. Pet godina slobode koje se nikada više neće ponoviti u Jugoslaviji. Kako su svi bili u krivu.

Najviše je sebi problema napravio Esad Ćimić 1971. kada se na popisu stanovništva javno izjasnio kao Hrvat. Jedini slični potez u bosanskohercegovačkoj javnosti napravio je književnik Alija Nametak, ali SKJ ga je brzo dovela u red. Bila je to ludo hrabra odluka s obzirom na kurs bosanskohercegovačke partije koja je dobila zadatak iz Beograda da se pod svaku cijenu afirmira da se današnji Bošnjaci izjasne kao Muslimani. Ćimićev postupak nije bio protiv Bošnjaka, štoviše, bio je za njih. Ono što ga je mučilo bilo je to da se iz etničke kategorije prelazi u nacionalnu bez postojećih institucija. Ako se partijski vrh u Beogradu jednoga jutra probudi i odluči da Bošnjaci više nisu nacija, što onda? Ćimić je smatrao kako treba stvarati kulturno-političke institucije za Muslimane/Bošnjake, ali jednako tako i za bosanskohercegovačke Srbe i Hrvate. Partija je to shvatila kao napad na jedinstvo BiH, jer da već postoje republičke institucije, a Ćimić odjednom predlaže tri akademije znanosti i umjetnosti, svaka institucija puta tri! Tragično po sva tri naroda, ali Ćimić je bio u pravu, jer da su tada stvorene institucije za sva tri naroda/nacije to bi, paradoksalno, ojačalo BiH. Prva stvar što su u ratu svi išli praviti bile su svoje zasebne institucije čiji je cilj bio “neka susjedu crkne krava”. Ali problem je također bio što Esad Ćimić nije znao šutjeti. Nikada. A kada profesor sa sarajevskog Filozofskog fakulteta daje te iste 1971. intervju Glasu Koncila, pritom pozove na mogućnost uključivanja vjernika u SKJ, prestanak bojkota vjernika u obrazovnim ustanovama (od svih prosvjetara tražilo se da budu ateisti) i kritizira partijske dogmate te pritom argumentira svoju kritiku teologijom Tomislava J. Šagi-Bunića, ne treba reći da strukture SKJ u BiH nisu to zapazile.

Kazna je došla 1972. kada su čistke krenule i u BiH. Ne treba reći da je hajke na Sveučilištu u Sarajevu predvodio Komesar. Spomenuti sociolog Božidar Jakšić, poslije sudskog postupka, bit će stjeran s fakulteta kao praksisovac. Ćimić će navedene 1972., za početak, biti isključen iz SKJ (zbog intervjua, ali ovaj put za zagrebačko Oko), a kako je već imao međunarodni ugled, otkaz s fakulteta bio je pomno pripreman i Komesar mu je lagano i sustavno sapunao dasku, s ciljem općeg uništenja jedne znanstvene i javne karijere, mic po mic, raznim kaznama, smanjivanjem satnice i plaće. Sve će eksplodirati sredinom sedamdesetih. Prvo mu je sud 1975. zabranio novu knjigu “Čovjek na raskršću” zbog ideoloških skretanja (kritika koja je prolazila u drugoj polovici šezdesetih, sredinom sedamdesetih bila je nemoguća), a formalno zbog knjige letio je i ubrzo s Fakulteta, naravno u režiji Komesara. U tuzlanskoj gimnaziji, neki nadobudni komunistički nastavnik organizirao je javno i ritualno spaljivanje njegovoga tadašnjeg srednjoškolskog udžbenika “Osnovi nauke o društvu”.

Nije da Ćimić sjedi skrštenih ruku i čeka svoju “političku” smrt, hoda na sve strane i kuca na sva vrata, tako dolazi i do Miroslava Krleže, koji ga tješi da, što ako koju godinu završi u zatvoru, da se i to da preživjeti. Ćimić mu objašnjava da zatvori nisu kao u Kraljevini Jugoslaviji (tzv. crveno sveučilište) i da su podosta gori uvjeti, a pogotovo za intelektualce (što ujedno pokazuje da Krleža nije imao pojma što se događa sa zatvorenim proljećarima). Cijeli svoj slučaj Ćimić opisuje u knjizi “Politika kao sudbina” (Beograd 1982.; Zagreb 1989.). Na kraju ga Krleža šalje u Zadar, što će se pokazati odličnim za Ćimića, sociologiju i današnje Sveučilište u Zadru.

Od 1976. Ćimić predaje sistematsku sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zadru. Dvije godine kasnije, 1978., Ćimić radi veliku stvar za hrvatsku sociologiju, osniva Odsjek za sociologiju u Zadru, gdje uz njega rade mlađe i mlade snage kao npr. Nikola Skledar, Ivica Maštruko, Đuro Šušnjić (u Milišinom članku možete pročitati Šušnjićev nekrolog Ćimiću), Darko Polšek, Mislav Kukoč… Ako čitate Maštruka iz toga vremena, onda vidite jednoga blažega Maštruka od današnjeg, dosta pod utjecajem Ćimića, koji sustavno ističe da treba naći mjesto za vjernike u socijalističkom društvu, koji će kasnije biti zadnji veleposlanik SFRJ u Vatikanu. Nikola Skledar (1942. – 2011.) vrlo vjerojatno je najbolji Ćimićev učenik, upoznali su se još 1968. na postdiplomskom studiju “Teorije religije i ateizma” na Institutu za društvena istraživanja Sveučilišta u Zagrebu, prvom takvom u Jugoslaviji, gdje je Ćimić predavao. Nikola Skledar u svom prvom dijelu znanstvene karijere, kada se aktivno bavio sociologijom religije, bio je nenadmašan u odnosu na sve ostale svoje kolege. Ćimićeva ekipa u Zadru sigurno je bila specifična, npr. Darko Polšek je i danas najprozapadniji sociolog u Hrvatskoj. Danas najpoznatiji predstavnik zadarske sociologije je lovac Sven Marcelić.

Sociologija religije u Jugoslaviji nikada nije bila jasno do kraja postavljena jer s jedne strane bila je Ćimićeva manjinska struja koja nije bila protiv religije (i čiji je najbolji predstavnik bio Nikola Skledar, kao što smo rekli) i većinska struja koja je bila svojevrsna bejzbol palica SKJ usmjerena protiv religijskih fenomena, a posebna priča su bili Slovenci. Odličan primjer kaosa bila je rasprava u studenom 1983. koju je organizirao Božo Rudež za “Centar za idejno-teorijski rad GK SKH Zagreb” na temu Religija i nacija. Jedini takav skup u povijesti Jugoslavije na kojem su se našli katolički, pravoslavni i muslimanski teolozi, sociolozi i filozofi iz Zagreba, Sarajeva, Beograda i Ljubljane. Jedino su se svi složili da se ne slažu. Skup su krasili sukobi svih vrsta, slovenski sociolozi i filozofi bili su na apsolutno prozapadnim pozicijama, nerazumijevanje između pojedinih teologa i propartijskih predstavnika bilo je ogromno, a sarajevski sociolog Ivan Cvitković (svojevrsni Ćimićev protunasljednik, autor knjige “Ko je bio Alojzije Stepinac”, školskog primjera navedene politike bejzbol palice SKJ prema Katoličkoj crkvi) više se bavio Ćimićevim slučajem i njegovim stavovima nego bilo čim drugim. Cijeli skup i rasprava bili su jedan veliki predskazatelj nadolazećeg raspada države.

Nakon što je uspostavio Odsjek i ostavio snažnu ekipu, Esad Ćimić prelazi 1982. na Filozofski fakultet u Beogradu, na kojem predaje sociologiju religije i sociologiju morala. Zašto u Beograd? Generalno, kadrovi iz BiH često su išli u savezni glavni grad. U sjajnoj zbirci autobiografija hrvatskih pisaca “Iz prve ruke” (tri sveska, 2013.-2015.), koju je priredio vrijedan Vinko Brešić, više hrvatskih pisaca iz BiH objašnjava kako su završili na studiju u Beogradu, a neki i na radu. Zagreb je bio u komunističkoj Jugoslaviji poprilično neugodno mjesto za studij i rad bosanskohercegovačkim Hrvatima. Paradoksalno, lakše je bilo biti bosanskohercegovački Hrvat u Beogradu nego u Zagrebu. U raspravama Ćimića i Krleže o mogućim destinacijama, zato je Zadar pobijedio. Kako to Mladen Ančić (nekada davno Institut za istoriju u Sarajevu, trenutno Sveučilište u Zadru), vrsni povjesničar, komentira u svezi srednjovjekovne hrvatske povijesti i studija iste, za krug oko Nade Klaić, hrvatsko srednjovjekovlje prestajalo je na republičkim granicama. Partija se trudila da presiječe svaku vezu Zagreba i Sarajeva, a antihercegovačko ludilo devedesetih sigurno je odraz toga procesa.

Ratne 1992. godine Ćimić dolazi u Zagreb. Samo je jedan od mnogih koji su iz Vojvodine i Beograda došli u Hrvatsku, o čemu se vrlo malo piše. Od 1992. do 1995. radi na Institutu za primijenjena društvena istraživanja u Zagrebu (današnji Institut Ivo Pilar) kao znanstveni savjetnik, a njegov je ravnatelj od 1993. do 1994. Od 1993. također predaje i na Hrvatskim studijima. U Zadar se pak vraća na mjesto pročelnika Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta, gdje radi do mirovine, a 2005. odabran je za profesora emeritusa Sveučilišta u Zadru, a isto zvanje dodijelilo mu je i Sveučilište u Splitu. Tijekom života predavao je i na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, Pravnom fakultetu u Splitu i na Sveučilištu u Ljubljani. Bio je član Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog sociološkog društva.

Ako čitate Ćimića, onda vidite kako nije izbjegavao katoličku teologiju, štoviše, čitao ju je. Njegov klasik “Drama a/teizacije” (prvo izdanje 1971., zadnje izdanje 2007.) npr. značajno dijalogizira s Novim katekizmom. Katolička periodika redovno je pratila njegova izdanja (kada mnogi drugi nisu), tako ga je čuveni bibličar fra Ljudevit Rupčić odlično 1975. opisao u svom prikazu navedene knjige: “Ćimić nije dogmatist, pa ni onda kad je život nešto potvrdio. On uvijek ostaje otvoren prema životu, jer se on ne može zbiti u formulacije, niti zaustaviti i ograničiti na jedan trenutak i jednu fazu. Treba pratiti život, a ne dokazivati teoriju. Ćimić se jednostavno ne usudi zarobiti život u formulacije. On je dovoljno okat i pažljiv da vidi kako se život prelijeva preko njih i kako ih negdje jasno — i po ‘dogme’ katastrofalno — ruši. Upravo zbog otvorenog susreta s nabujalim i šarolikim životom Ćimiću se nameće problem religije i postaje njegova najveća preokupacija.”

Ćimić je bio čovjek-most, preko kojega se spajalo mnogo identiteta. Nevjerojatna je galerija povijesnih ličnosti s kojima je imao dodir, od Meše Selimovića, Miroslava Krleže, Franje Tuđmana, Milovana Đilasa pa do Dobrice Ćosića, samo da ih spomenemo kao one važnije za politiku i kulturu. Čudesno koliko je puta počinjao iz nule i svaki put nešto gradio. Zamjerio se mnogima u svome životu. Npr. nije se nadobivao puno nagrada. Dobio je 2008. Nagradu za životno djelo Grada Zadra. Sveučilište u Zadru 21. siječnja ove godine održalo je komemoraciju prilikom njegove smrti. Čini mi se da je to bio jedini takav događaj.

Dok su jugoslavenske vlasti progonile i zatvarale u sedamdesetima intelektualce širom bivše države (primjerice režisere srpskog crnog talasa), a ponajviše u Hrvatskoj, u to isto doba su npr. Berlusconi i Trump počeli graditi svoja poslovna carstva, koja su im dugoročno omogućila da postanu najmoćniji ljudi u politici Italije, odnosno Sjedinjenih Američkih Država. Činjenica je da su tada intelektualci, pa među njima i sociolozi religije, kao i teolozi, bili cijenjeni pojedinci koje su slušali mediji. Istina, neke stvari ostaju iste. Tzv. cancel culture ista je stvar koja je zadesila Esada Ćimića kada mu se raspao profesionalni život u Sarajevu sredinom sedamdesetih. Danas je teško zamisliti da neka knjiga ili kakva javna izjava akademskog građanina digne takvu prašinu.

Nikada nisam sreo Esada Ćimića, ali sam ga čitao u tisku još od devedesetih. Ljudi koje znam i kojima je predavao uvijek su govorili samo sa simpatijama o njemu. Kasnije sam počeo posuđivati, pa kupovati njegove knjige. Prvo izdanje “Politike kao sudbine” kupio sam 2017. u antikvarijatu za deset kuna (jednu drugu knjigu, također iz sociologije religije, istom prilikom kupio sam pak za pet kuna). Zadnju Ćimićevu knjigu “Od monologa prema dijalogu o bošnjačkoj sudbini” tiskali su zajedno Bošnjačka nacionalna zajednica za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju te sarajevski Naučnoistraživački institut “Ibn Sina”. Svojevrsna pomirba s matičnim narodom, s kojim zapravo nikada nije bio u svađi (ako ste ga čitali, onda to dobro znate). Ćimić je puno više nastradao kao politički Hrvat, nešto što mu nitko ne može oduzeti i svojim životom zadužio je hrvatsku znanost i društvo.

Ne znam koliko je ovaj tekst uopće bistar i/ili blizak nekome tko ne pamti devedesete ili tko barem ne zna temeljnu povijest Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Jugoslavije u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća. Pitajte srednjoškolca u Zagrebu tko su npr. Vanja Sutlić, Danilo Pejović ili fra Ljudevit Rupčić. Teško će znati. Još jedna stvar koja treba reći o Ćimiću jest da je on bio također i temeljno u kulturnom smislu čovjek Zapada. Autonomija intelektualca i inzistiranje na institucijama vrhunske su vrijednosti Zapada (što se baš tako i ne čini u 2025.). Hrvati u cjelini, kao i Bošnjaci u cjelini, politički pripadaju Zapadu ili ih neće biti.

Po vlastitoj želji, Esad Ćimić pokopan je 12. listopada na groblju Ravne Bakije u Sarajevu. Na dženazi su iz Zagreba bili glavni imam Zagrebačke džamije Aziz Alili i Zlatko Hasanbegović.

Nadajmo se da nijedan intelektualac u Hrvatskoj i njezinom susjedstvu neće više morati bježati samo zato što nije znao šutjeti.