Korizma – 40 dana bez „Gloria“ i „Aleluja“

Od Pepelnice se u katoličkoj liturgiji mijenja niz elemenata: izostavlja se pjevanje Gloria i Aleluja, smanjuje se ukrašavanje crkava, a orguljska glazba postaje suzdržanija.

Cilj je usmjeriti se na bitno – i steći priliku da bogatstvo liturgije ponovno doživimo u punini nakon Uskrsa.

Kada započne korizma, mnogi ljudi preispituju svoje navike i odriču se nečega – slatkiša, alkohola, televizije. Kritički promišljaju o svojim svakodnevnim navikama i svjesno se odriču ugodnosti. To se osobito očituje u svetim misama, gdje odricanje ima važnu ulogu. Tijekom korizme postoje brojni liturgijski običaji koji su se razvijali stoljećima. Tako liturgijska boja misnih ruha svećenika i đakona postaje ljubičasta – boja obraćenja i pokore, koja se koristi ne samo u korizmi, nego i u došašću te tijekom sakramenta pomirenja.

Pepeo – podsjetnik na prolaznost života

S Pepelnicom započinje 40-dnevno razdoblje pripreme za Uskrs. Broj 40 ima posebno značenje u Bibliji: izraelski narod lutao je pustinjom 40 godina, a Isus je proveo 40 dana u pustinji prije nego što je započeo svoje javno djelovanje.

Katolici Pepelnicu obilježavaju svetom misom na kojoj primaju pepeo na čelo. U mnogim se župama taj pepeo dobiva spaljivanjem blagoslovljenih palminih grančica od prošlog Cvjetnice. Pepeo je simbol prolaznosti – podsjeća čovjeka na njegovu smrtnost i potrebu za obraćenjem i pokorom.

Zato se Crkva u ovom razdoblju usmjerava na bitno – kako u liturgiji, tako i u životu. U mnogim se crkvama još uvijek tradicionalno prekrivaju oltarne slike jednostavnim jednobojnim tkaninama ili oslikanim platnima.

Tijekom korizme također se ne pjeva Aleluja. „Aleluja je poklik kojim se naviješta Evanđelje“, objašnjava Martin Stuflesser, profesor liturgike na Sveučilištu u Würzburgu. U Općoj uredbi Rimskog misala (GORM), dokumentu koji uređuje liturgijske norme Katoličke Crkve, stoji: „Okupljeni vjernici primaju i pozdravljaju Gospodina koji im u Evanđelju govori te svojim pjevanjem ispovijedaju vjeru.“ (GORM 62)

Kad Crkva u korizmi izostavlja ovaj liturgijski poklik, ne znači da se odriče slavljenja Boga. Naprotiv, ističe Stuflesser: „Četrdeset dana ne pjevamo Aleluja da bismo ga na Uskrs ponovno doživjeli u punini.“ Isto vrijedi i za Gloria, himan koji se pjeva na početku mise – ni njegovo izostavljanje ne znači odricanje od Božje hvale, nego doprinosi liturgijskom naglasku na iščekivanje i pripravu.

Odricanje koje vodi k novom gledanju

„Riječ je o tome da naučimo gledati novim očima“, kaže Stuflesser. To se izražava u prekrivenim oltarnim slikama, ali i u općoj skromnosti tijekom korizmene priprave za Uskrs. Crkveni ukrasi svedeni su na minimum, a crkvena se glazba povlači u drugi plan. Mnogi orguljaši tijekom korizme suzdržano prate liturgijsko pjevanje, skraćuju ili pojednostavljuju uvodne skladbe, a ponekad čak potpuno izostavljaju instrumentalnu pratnju dok se liturgijske službe na kraju mise povlače iz crkve.

U Velikom tjednu ovo se odricanje postiže svoj vrhunac. Na Veliki petak, kada kršćani obilježavaju Isusovu muku i smrt, u mnogim crkvama uklanjaju se svi cvjetni aranžmani, a na nekim mjestima i oltarne tkanine. Orgulje se gase već na Veliki četvrtak u večernjoj misi Posljednje večere i ostaju nijeme sve do Vazmenog bdjenja – a u mnogim se krajevima tada utišavaju i crkvena zvona.

Gdje su nestala zvona na Uskrs?

Prema staroj legendi, crkvena zvona u ovim danima „lete“ u Rim i vraćaju se tek u uskrsnoj noći – kada ponovno odjekuju svom snagom, slaveći Kristovo uskrsnuće. Upravo ovaj oblik odricanja – od zvonjave zvona, svečane liturgijske glazbe, pogleda na oltarne slike ili pjevanja Aleluja – omogućuje vjernicima da izoštre svoj pogled i osjete dublju dimenziju liturgije.

Tako, nakon korizme, na Uskrs mogu ponovno u punini doživjeti miris svježeg cvijeća u crkvi, moćno odjekivanje orgulja i radosno pjevanje Aleluja.

Benedikt Bögle / katholisch.de