Krštenje kao početak

Blagdanom Gospodinovog krštenja božićno se vrijeme približava svom kraju.

Ovaj blagdan još više naglašava univerzalnost Božje blizine koja je bila naglašena i u blagdanu Bogojavljenja.

Današnji bi se blagdan mogao uzeti kao sažetak cijeloga tog liturgijskog vremena: onaj koji je rođen među nama jest sluga Božji koji svim narodima donosi univerzalno obećanje pravednosti i ispunjenje nada. On je sluga koji će uspostaviti pravdu, donijeti svjetlo. On je onaj po kome Bog ispunja svoj spasenjski plan.

On je sluga čije je djelovanje usmjereno svim narodima.

U Božjem kraljevstvu ima mjesta za sve. Bog ne dijeli svjetlo i pravdu samo pojedincima nego svima. Isus, pomazan Duhom, počinje svoje djelo; djelo u kojem nikog ne isključuje i kojim kida okove straha.

Sva četvorica evanđelista, svaki na svoj način, progovaraju o Isusovom krštenju. U današnjem Evanđelju (Mk 1,7-11) Ivan krsti Isusa. Lik Ivana Krstitelja već smo imali prilike upoznati u Došašću. Isus Krstitelj je bio Kristov preteča. Prema njegovom ocu, Zahariji, Ivan je trebao ići pred Gospodinom da “pruži iskustvo spasenja narodu njegovu oproštenjem grijeha njegovih” (Lk 1, 77). Ivan će svojim djelovanjem do kraja ispuniti ovo proroštvo.

Prekretnica Isusova zemaljskog života je krštenje na rijeci Jordanu. U tridesetoj godini završava njegov život u Nazaretu, a počinje javno djelovanje.

Odlučni rez njegova života bio je silazak Duha Svetoga.

Metaforičkim silaskom goluba Isusu postaje vidljiv Božji svijet koji ulazi u njegov život.

On vidi Duha kako kao golub silazi nad njega. Duh Božji, koji će ga voditi, jačati i tješiti dolazi mu kao ptica ljubavi i obećava mir. Ovaj nebeski golub ostaje kod njega, prati ga i održava budnim sjećanje i obećanje otvorenog Neba. Golub je kao i poslije Potopa – glasnik spasa.

Jednom u životu dođe onaj trenutak koji okonča vrijeme djetinjstva i uvede nas u zrelo doba. I vjera ima taj svoj trenutak. To je trenutak obraćenja. To su dani u kojima smo sazrijevali razmišljajući, moleći i tražeći Boga, kritički promatrali svoja djetinja uvjerenja proučavajući i svoju nutrinu i samu Crkvu te se u određenom trenutku na temelju svojih razmišljanja obratili živom Bogu i započeli zreli hod u vjeri. Taj trenutak obraćenja jest ključni trenutak povijesti svakog čovjeka posebno. Ukoliko se taj trenutak ne dogodi, tada čovjek ostaje zarobljen u svom djetinjstvu. Obraćenjem i krštenjem, kao vanjskim znakom unutarnjeg obraćenja, ljudi priznaju da je potreban potpuno nov odnos s Bogom. Tako i Isus podlažući se Ivanovu krštenju također priznaje potrebu novog ugovornog odnosa koji Bog želi sklopiti uspostavljanjem Božjeg kraljevstva. U krštenju nam se Bog objavljuje kao Otac, kao izvor života, te nas po Duhu Svetom poziva na novi i vječni život u Kristu. Otac nam u krštenju po Duhu Svetom otkriva i dariva svoga Sina Isusa Krista kao životni i vječni prostor svoje ljubavi.

Isusovo krštenje na rijeci Jordanu pokazuje nam kako ne postoji samo tamna strana sudbine.

Kad god nas Bog prepoznaje kao “svoje”, Nebo se otvara i do nas dopire Božji glas: “U vama mi sva milina!”. Sada, poput trojice mudraca s Istoka, možemo ustati i krenuti tražiti i, na koncu, pronaći svog Boga. Jer, kako je to lijepo izrekao jedan njemački teolog, “sve što nam je Bog imao reći, možemo pročitati na Isusu Kristu”.