Krušna zamka: priče o gladi, slobodi i vjeri

Dalibor Milas

04.08.2024

Krušna zamka: priče o gladi, slobodi i vjeri

Envato

Herta Müller u ‘Ljuljački daha’ pokazuje kako kruh postaje simbol zavisti, ali i duhovne potrage.

Spisateljica i nobelovka Herta Müller u svojoj knjizi “Ljuljačka daha” opisuje sudbinu rumunjsko-njemačkih muškaraca u staljinističkom radnom logoru nakon Drugog svjetskog rata. Jedno od najintrigantnijih zapažanja iz svakodnevice zatvorenika, koji su tretirani kao radni robovi, odnosi se na mučnu glad. Herta Müller opisuje kako muškarci svake večeri upadaju u tzv. “krušnu zamku”. Nakon što završe s poslom i netom pred spavanje, svaki zatvorenik dobije porciju kruha. Zanimljivo je da svaki od njih misli da je porcija kruha u ruci ostalih zatvorenika nešto veća od njegove. I budući da je i “susjed” istog mišljenja, logično je da će doći do trgovine i razmjene: “Ja ću tebi moje, a ti meni svoje.” No tada se događa nešto neobično: moj kruh, koji je slobodnom razmjenom završio u ruci drugoga, odjednom izgleda veći, a njegov kruh u mojoj ruci – upola manji. To je pravi vertigo lažne percepcije koja hvata gladne i vodi ih do daljnjih razmjena i još većih razočaranja.

Ekstremna situacija zatvorenika u radnom logoru otkriva s brutalnom okrutnošću onaj često skriveni temeljni osjećaj u životima mnogih ljudi, koji nas ponekad sve na neki način zna učiniti zatvorenicima: “Ja imam premalo! Njima je tamo bolje! Čini se da me opet netko zakinuo!” S jedne strane, očito je nezadovoljstvo vlastitim životom. I onaj crv sumnje da nas je netko uskratio za najbolje. S druge strane, raste sumnjičavost i nepovjerenje prema drugome koji je eto “imao sreće u životu”. Rastu i jačaju i zavist i želja da se konačno i sami domognemo većeg bogatstva. Nije ni čudo što mnogi u želji da dobiju više, odjednom u raljama kocke i sve dubljih dugova, gube sve. Sve to može inače prilično lagodan život pretvoriti u pravi zatvor. Da ne kažem pakao.

Prvo čitanje današnje nedjelje donosi priču iz pustinje:

Iako ih je Mojsije iščupao iz faraonova ropstva u Egiptu, Izraelci mu u pustinji prigovaraju: “O, kamo sreće da smo barem umrli u Egiptu, gdje smo barem imali što jesti! Ti si nas doveo ovdje u pustinju da nas izgladniš!” Marie von Ebner-Eschenbach je krajem devetnaestog stoljeća napisala da su upravo sretni robovi najljući neprijatelji slobode. Nije lako nositi se sa slobodom. Stari zavjet nam (i ovdje) pokazuje da je mnogima sloboda zapravo teret. Sve je novo, nesigurno. Sada se moramo brinuti sami o sebi, a to ne možemo. Prije smo bili potlačeni, ali barem smo imali što pojesti. Da, mnogo je toga bilo neugodno, ali barem smo bili na sigurnom.

Evanđelje nastavlja govor o kruhu.

Nije nikakva tajna da Isusa njegovi suvremenici nisu često shvaćali. Više im je puta morao objašnjavati što je sve htio reći. Ali i to je za mnoge bilo premalo. Uzalud je krečio. No, pored svega što je učinio za njih, oni opet ne shvaćaju Isusa ozbiljno. „Što si to ti napravio da bismo ti mi vjerovali? Daj nam nekakav znak.“ Nevjernici, koliko više znakova želite? – znao se i Isus pobuniti.

Iskrena vjera je izazov. Teška rabota. Nisu to one napamet naučene fraze i frazetine.

One su samo smokvin list.

Vjera pretpostavlja pitanja i sumnje, kao i dijalog s ljudima. Ali i s Bogom. Bog nam redovito govori kroz „znakove vremena“, iz kojih iščitavamo gdje prepoznavati Boga u našoj svakodnevici. To je ono što je ključno: osluškivati u tišini Božji glas. Teško će se Božji glas čuti u velikoj i preglasnoj masi. Nije zlato sve što sja. Isto kao što nisu svi oni koji se zaklinju u Boga automatski vjernici. Nije bez razloga Isus svaki put bježao od ljudi u osamu i tišinu kako bi se sabrao i shvatio što Otac od njega očekuje. Ova čvrsta i trajna povezanost s Isusom postaje i naša hrana za život. Vjera kao povjerenje. Ovaj kruh povjerenja nikad nije nedovoljan. On utažuje najdublju glad za životom, a na mjesto sumnjičavosti i zavisti dolaze unutarnji mir i solidarnost.