Kvirna teologija: iskustvo (oslobođenja)

Parafrazirajući Tucovu omiljenu rečenicu iz Leoneova filma “Dobar, loš, zao” možemo reći da postoje dva tipa ljudi: oni koji čitaju o dalekim krajevima i oni koji onamo putuju.

Ili, možda će biti još bolje oprimjeriti tu misao usporedbom dvaju velikih pustolovnih pisaca, Marka Twaina i Karla Maya. Dok su podloga romanâ prvoga osobni doživljaji na Velikoj nizini, Stjenjaku i Mississippiju, drugi je prerije Zapada, u koje je smjestio Winnetoua, izmaštao i opisao iz svoje radne sobe.

To je nekako i sudbina teologiziranja (a i bavljenja drugim humanističkim znanostima). Jedni to čine u maniri Maya, iz topline rimskih, vircburških ili harvardskih kabineta, gradeći pritom zavidnu karijeru, dok drugi stvaraju tvejnovski – u malim sredinama, na vjetrometini po karijeru pogubnih, a često i po život opasnih iskustava. Naravno da pritom između jednih i drugih “zjapi provalija golema” (Lk 16,26) koju nikakva misaona konstrukcija ne može zadovoljavajuće premostiti i da su, ma koliko jedni druge akademski čestito citirali, njihove teologije zapravo posvema nesumjerljive (vrijednosni sud o kvaliteti tih teologija, koja ovisi o drugim parametrima, ovdje pak ostavljam po strani).

Kada smo se god tijekom studija doticali teologije oslobođenja – a bilo je to, kako iz sadašnje perspektive vidim, jedva, usput, izdaleka i “sa štapom” – tu i tamo nam je gdjetko još i preporučio Gutiérreza (valjda ipak s minimuma poštovanja prema hrvatskomu katoličkomu izdavaču koji je onih burnih osamdesetih imao cojones objaviti ga; ali ipak nikada kao obaveznu literaturu), dok su naprotiv imena poput Sobrina, Boffa ili Cardenala uvijek bila spominjana ledenijim tonom, s pozicije autoriteta (već ovisno o osobnosti pojedinoga profesora bilo kao kontaminacija evanđelja politikom i time njegovo beskompromisno izdajstvo bilo kao ovcolika zabludjelost gledom na pripisivanje mesijanskih obilježja socijalizmu) te nikada bez kopule sa sudom koji je o svakom od njih dala Kongregacija za nauk vjere i koji vrijedi kao istinit, nepropitiv, konačan i ad observandam. Strah od tih subverzivnih teologa toliko me je inficirao da su mi trebale godine da se napokon usudim otvoriti i pročitati Crkva: karizma i vlast (“ljevičarski” izdavač!) koja mi, unatoč svojoj nezastarjelosti i svježini mislî i četrdeset godina nakon objavljivanja, u odnosu prema onomu za što držim da bi danas trebalo napisati djeluje kao Čokolino.

Ono što nam na fakultetu međutim nitko nikada nije jasno rekao jest da je za istinsko razumijevanje, a onda i za valjanu prosudbu teologije oslobođenja (što bi se istine radi moralo protegnuti i na kritiku kritičarâ, mojih profesora), a to modificirano vrijedi i za sve one teologije 20. stoljeća koje je Gibellini tako minuciozno ocrtao i koje su mi se tada doimale beskrajno egzotičnima, dočim su danas do te mjere neuklonjivim dijelom mojega nutarnjega obzorja da ih izdvojeno pravo i ne opažam, neophodno osobno iskustvo neslobode, potlačenosti i društvene nepravde u klasno nepomirljivim latinskoameričkim režimima i pararežimima. (Iz vatikanske je perspektive uvijek sve jasno, a istina neprikosnovena i obvezujuća ma u kojoj životnoj konstelaciji.) Istini za volju, moguće je časno baviti se teologijom oslobođenja i u Europi, ali je pritom razlika u odnosu prema kakvomu*j kolumbijskomu*j kolegi*ci otprilike prispodobiva razlici između borca*kinje na radničkom savjetu u Tekstilnoj industriji Pobjeda za veća prava radnikâ*ca i teoretičara*ke socijalizma na Sorboni.

Teologije nema bez iskustva.

Sustavan, refleksivan i metodološki govor o slutnji, čuđenju, divljenju i čežnji nemoguć je bez prethodećega, ali i supratećega iskustva slutnje, čuđenja, divljenja i čežnje. U tom je smislu svaka teologija, makar koliko sunastala iz odnosnosti i makar se koliko živjela “na način zajedništva” u široj političkoj zajednici, strogo individualna i autorska – to jest s podlogom u krvi i strasti onoga*e koji*a teologizira. Nedostaje li to, onda je takva teologija samo nazoviteologija – šuplja umska masturbacija za dokolicu novembarskih večeri uz kamin, konjak i cigarete.

Time ne želim heteroseksualnim i cisrodnim osobama oduzeti pravo da se bave kvirnom teologijom. No iskustvo kvirnosti daje kvirnoj teologiji sasvim osobitu legitimnost i to utoliko što kvirnost čini ne samo predmetom teologiziranja (materijalni objekt) nego i specifičnim polazištem te optikom teologiziranja (formalni objekt). Naravo, iskustava je kvirnosti, a onda i kvirnih teologija, toliko koliko i kvirnih osoba u njihovim životnim kontekstima. Zbog toga je iznimno važno u kvirnu teologiju unijeti vlastitu sociobiografiju te o kvirnosti smjelo progovoriti iz (iskustva) kvirnosti. Taj “jaki govor”, obavezno dostatno reflektiran kako bi zaštitio od pada u banalnost, koja je, protumačena kao vulgarnost i nastranost, još uvijek temeljna predrasuda prema kvirnim osobama i ujedno najdeblja toljaga u javnoj falangi protiv njih (nas), povlači doduše za sobom izloženost i ranjivost koje, pogotovo u konzervativnim sredinama kao što je ova naša, mogu uroditi ozbiljnim egzistencijalnim posljedicama, ali se bez kritične mase hrabrosti ne mogu očekivati revolucija ljubavi i promjena mentaliteta, na što nas moralno obvezuju ne nekakva apstraktna načela, nego oči, srca i životi kvirnih osoba među nama, osobito onih koji s vlastite kvirnosti trpe (povlašteno opredjeljenje za “siromašne”).

Polazeći upravo od toga socijalnoteološkoga načela željela bih definirati kvirnu teologiju kao kontekstualnu teologiju oslobođenja i to u dvostrukom smislu. U svojem prvom, neposrednom, “društvenokorisnom” aspektu ona ima biti praktičnom disciplinom: svim kvirnim osobama koje žive u uvjetima društvene nepravde, konkretno artikulirane u različitim oblicima i stupnjevima kvirfobije, iz nutranje motiviranosti čežnjom i divljenjem nad Životom angažirano pomoći da se okovi straha, mržnje i zla nepovratno raskinu, a obespravljenima vrati sjaj njihova dostojanstva. (Da nije terminološke [pre]opterećenosti, nazvala bih to iskazivanjem agape.) Iako su danas u borbi za dostojanstvo kvirnih osoba društveno-politički založeni najrazličitiji slojevi, angažiranost kvirnih osoba, koje su i same iskusile ili iskusuju neki oblik opresije, ali se usprkos tomu solidarno izlažu i zalažu za svijet kao sigurno mjesto bioraznolikosti, slobodno od straha, mržnje i zla, daje praktičnomu aspektu kvirne teologije posebnu težinu.

To se angažirano nastojanje ne smije međutim iscrpiti samo u reakcijskom djelovanju; naprotiv, potrebno je i pozitivno ga utemeljiti, ali ne u nekom utopičnom trenutku budućnosti kada će svaka varijanta Života sigurno i bez ugroze smjeti biti, već sada i ovdje, i to upravo zato da revolucija ne ostane samo politički čin nego da bude osmišljena kao revolucija ljubavi, motivirana čežnjom, čuđenjem, divljenjem i slutnjom Života. Tu kvirna teologija zadobiva drugi aspekt, naime oslobađajuće osmišljavanje revolucionarne poetike, odnosno poetske revolucije iznutra, kao oslobađanje kvirnoga iskustva. Ono nažalost još uvijek nosi žig bolesti, grijeha, nereda, devijacije, perverzije, sramote, “woke agende” i slično, pa i kao formalni objekt teologiziranja biva odbačeno pod obrazloženjem ideološkoga izobličavanja objavljene Istine (ili, u zaoštrenijoj varijanti, ideološkoga nasrtanja na objavljenu Istinu).

No slično je i u susjedstvu: Bog kao majka ili of colour nešto je o čem se i u 21. stoljeću još uvijek mora raspravljati!

Oslobodimo li pak stvaralački potencijal kivrnoga iskustva te kvirnim osobama omogućimo da od njega istkaju kvirno motrište, tada ono itekako može izazvati, navesti na kritičko preispitivanje, raskrinkati dijelom veoma opasna ekskluzivistička motrišta za koja smo (ne)svjesno postali slijepi te pospješiti žuđeno čišćenje pogleda, ali i postojeći dijapazon valjanih motrišta neizmjerno obogatiti, pa ako hoćemo, i pridonijeti trajnomu utjelovljivanju istine u diverzitet svijeta. Jer konačni smisao objave nije u nekom sadržaju koji se daje, nego u perspektivi koja se iznenada otvori i prodre u vremenito istom kada napustimo ustaljene obrasce promatranja i dopustimo biti zahvaćeni slutnjom, čuđenjem, čežnjom i divljenjem. Unesloboditi kvirno teologiziranje i onemogućiti ga s kakve god ideološke etikete stoga znači lišiti svijet Života, i lišiti život Života.

Ostaje međutim pomalo škakljivo pitanje: dobro, a u čem se sastoji to kvirno iskustvo? Ne, iz njega pritajeno ne vreba seks, barem ne onako kao što to kritizeri*ke kvirne teologije obično zamišljaju; (ne)čistoća je u očima promatrača. Ja mogu jedino pokušati opisati svoje kvirno iskustvo; i dok će ga oni koji toga iskustva nemaju vjerojatno i nadalje na neki način mistificirati (“u zemlji preko mora i ćumur je od sjajna prozirca”), svaka će kvirna osoba znati da u njem nema ništa tajanstveno ni paranormalno.

Moja prva posve jasna sjećanja na nutarnju sigurnost da sam djevojčica sežu u vrijeme prije nego što sam napunila tri godine, iako je za reflektirani “aha-efekt” trebalo proći još dosta vremena. Što se dogodilo nakon toga prelaska praga? S jedne strane ama baš ništa. Ja sam i dalje jednako ja, sa svojim ukusima, (ne)sposobnostima, dobrim i lošim stranama, sa svojim radostima, nadama, žalostima i tjeskobama (GS 1). Jednako sam orijentirana u prostoru i vremenu, kakao ima jednak okus, a porezotina nožem jednako boli – bilo prije tranzicije, bilo sada. S druge me pak strane to iskustvo nepovratno izmijenilo te baš ništa više nije kao prije. Spoznajom da sam transrodna došlo je do tektonskoga pomaka i sve je, kao onim jednim premještanjem jedne šibice koje iznenada omogući smislenost jednadžbe, sjelo na svoje mjesto, a svi su se oni neodređeni osjećaji nepodnošljive nelagode iz prošlosti jednostavno rasplinuli. Navest ću samo jedan primjer da bih potkrijepila snagu oslobođenja kvirnosti nakon godina sputanosti. Dok sam kao dijete bila vječito boležljiva, šmrcava i kašljucava (sudeći prema školskim svjedodžbama, nikada manje od 200 sati izostanaka godišnje), a zapravo se radilo samo o tom da nisam mogla iznutra slobodno disati, od časa usklađivanja vanjštine s nutrinom moj je dišni sustav preko noći postao besprijekorno zdrav. Napokon sam mogla odrediti, artikulirati i verbalizirati sve one nejasne slutnje i čežnje, sva ona skrovita čuđenja i divljenja.

A nije li to početak teologiziranja?

I sada, odakle nekomu pravo da mi to iskustvo obezvrijedi, a moje angažirano divljenje nad Životom proglasi bolesnim, nastranim, grešnim ili ljevičarsko-liberalno-ideološkim?!

Iskustvo da sam ja – ja, da kao takva smijem biti, i da je dobro da (ja kao ja) jesam, najbolje je što mi se u životu dogodilo jer mi se time Život sâm dogodio, makar je to donijelo sa sobom puno bolnih rezova od kojih neki nikada neće zacijeljeti. Ali tko barem jednom nije iskusio pakao pozemljarskoga odabira između smrti i smrti, teško može razumjeti onu Ješuinu o trsu i lozi. A koliko mi je suditi, on se svakako bolje razumio u poljoprivredu u njezinu ciklusu Života (i odatle povlačio paralele s ljudima) negoli u kabinetsku nazoviteologiju dokonih novembarskih večeri.