Kvirna teologija: jezik

Doista ne znam postoji li narod čiji je odnos prema jeziku toliko obilježen kompleksnošću i iskompleksiranošću kao što je to narod hrvatski.

Tomu je stanju svakako mnogo uzroka, kako unutarjezičnih tako i izvanjezičnih, kojima valja pribrojiti i određene patologije, ali nadasve činjenicu da se ovdje u liturgiji stoljećima upotrebljavao slavenski jezik. Dobro, niti je taj slavenski jezik (ikada bio) hrvatski jezik niti smo mi danas onaj narod iz “stoljeća sedmog”, ali ta je veza dovoljna da se ionako složenoj zbilji pridjene i nadzemaljska, mesijanska dimenzija. Zato primjerice Preradovićeva “O jeziku, rode” ili pak Matoševa “Gospa Marija” nisu samo nježni lirski izričaji nego, budući da djeluju kao snažni emocijski okidači, i nezaobilazni elementi u konstruiranju potencijalno veoma opasnih narativa u kojima se sakralno miješa s profanim čak do te mjere da se na svako odstupanje od nekih posve sekularnih kolektivnih nereflektiranih praksi zaziva mračna prijetnja vječnim gnjevom Svevišnjega.

Na jedan je naopak način taj narativ prisutan i u Crkvi. S obzirom na to da je svakomu čovjeku svojstven materinski jezik, to jest jezik koji se počinje usvajati u najranijoj dobi, predmnijevano od majke, koja je djetetu najbliža i provodi s njim najviše vremena, te da je Crkva kao sveta brižna majka koja rađa, hrani i odgaja jedan od najstarijih i najomiljenijih eklezioloških motiva, pretpostavlja se, očekuje, a onda i propisuje i kodificira da djeca vjernici moraju razumjeti jezik svoje majke i usvojiti ga ne samo na misaono-verbalnoj već i na identitetskoj razini, posve se prilagodivši njegovoj “gramatici”. Dođe li pak do podbačaja, za njega je odgovorno dijete koje nije dostatno ovladalo jezikom, jer majka, makar dijelom ovozemaljska i nesavršena (LG 49), od Boga je ustanovljena, postavljena i legitimirana kao znak i oruđe najtješnjega sjedinjenja s njim (LG 1) pa je njezin jezik, a time i njezin vjekovni način rađanja, hranjenja i odgajanja djece kanoniziran te utoliko neupitan i nedodirljiv.

Taj prešutno-predmnijevani stereotip, na kojem počiva cjelokupna crkvena praksa, može se međutim podvrgnuti ozbiljnoj kritici.

Ponajprije tu je diverzitet. Djeca se neosporno rađaju različita, s različitim doživljajem svijeta, različitim sposobnostima i potrebama, pa je slika materinskoga jezika ovdje samo djelomično funkcionalna. Ona majka naime kojoj je istinski stalo do dobrobiti svoje djece, a ne do ispunjavanja očekivanjâ okoline i društvenih uloga, trajno uči na koji način pojedino njezino dijete doživljava svijet, otkriva njegove potrebe i sposobnosti i u skladu s tim za svako dijete razvija jedinstveni jezik, na kojem onda s njim i komunicira. Pa i više od toga: ona djecu ni izvanjski ne uniformira, već im dopušta biti upravo takva kakva jesu (u sigurnosti majke stječe se praiskustvo svijeta kao sigurnoga mjesta), i upravo ih takvu kakva jesu beskompromisno podržava, trajno im proširujući obzore. A to postaje nemoguće ako je majka “sveta”, zatvorena u tradiciju i norme, hladna, kruta, beživotna i napokon neživa.

Iz toga pak slijedi: da bi jezik kojim govori dijete doista bio materinski, a ne samo materin (majčin jezik koji dijete oponaša jer mora) ili još gore maćehinski, ključno je pozitivno iskustvo majke.

Prije nekoliko godina upoznala sam osobu, tada u poodmakloj dobi, koju je majka čitavo djetinjstvo verbalno zlostavljala. Ta je osoba još u mladosti donijela odluku, kojoj je do smrti ostala vjerna: otići u svijet, što dalje od kuće, i nikada više ne progovoriti materinskim jezikom, čija joj je svaka riječ vraćala u pamet traume koje je bila zadala majka.

Kvirna teologija nalazi se zaglavljena upravo u tom procjepu. Odnos u kojem se djetetov diverzitet, njegova drugačijost, a zapravo jedinstvenost i potencijal za preobrazbu i sebe i svijeta kvalificira kao nešto neuredno, bolesno, devijantno i potencijalno grešno, te zato od majke neželjeno i nepoželjno (unatoč narativu o vrednovanju nutarnjeg bogatstva partikularnostî u Crkvi), mora voditi negativnom iskustvu majke koja ne prihvaća bezuvjetno, nego selektivno, unaprijed određujući obrasce prihvatljivih ponašanja kako bi sustav ostao stabilan, majke koja se ne trudi upoznati svoje dijete u njegovoj cjelovitosti, u njegovim zadanostima i mogućnostima, majke koje drži suvišnim razumjeti i naučiti djetetov jezik, već bezuvjetno očekuje da dijete, kako bi uživalo njezino punopravno prihvaćanje, ovlada njezinim svetim, a zapravo uvjetovanim i mrtvim jezikom u kojem se ponavljaju traumatični obrasci bez mogućnosti iskoračaja u slobodu i život.

Nakon što sam otkrila i reflektirala vlastitu kvirnost, postalo mi je jasno da iskustvo koje me je opečatilo, oslobodilo i preobrazilo ni u kojem smislu i ni na koji način ne mogu izraziti na jeziku koji sam naučila od majke Crkve. Ne, nemam ništa protiv Rahnera, Von Balthasara, Congara, Häringa i drugih. Ali posegnuti za nazivima kao što su habitus, obraćenje, grijeh, spasenje, sakramentalnost i sl. uopće, a pogotovo zato da njima pokušam izreći vlastito kvirno iskustvo, znači privoliti služiti se jezikom one koja me ne prihvaća onakvu kakva jesam nego mi govori da moram pogaziti sebe kako bih zaslužila biti djetetom koje ima jednaka prava kao i druga njezina nekvirna djeca (oksimoron “moje si dijete i ja te ljubim, ali želiš li biti mojim punopravnim djetetom i uživati svu moju ljubav …”), jezikom iz kojega progovara dvotisućljetna povijest svetosti koja je mrtvost i okoštalost, jezikom uvjetovanosti, nikada artikuliranih (ili tek sottovoce naznačenih) obiteljskih trauma, nasilja, hladnoće, moranja, normi, sputanosti, suza, straha, dominacije, podložnosti, umiranja, umrlosti prije smrti. Počnem li svoje kvirno iskustvo, ono moje, živo, najživlje, najintimnije, najdragocjenije misliti pojmovima i izricati jezikom koji mi je tolikih godina priječio put do njega, put mene meni, do mojega izvorišta, i pritom to moje izvorište relativirao i nipodaštavao, značilo bi zanijekati sebe. Ne, to ne mogu. Nikada. Ni radi čega i ni radi koga. Ni po koju cijenu.

Ali koja mi je alternativa?

Pojedine moje kvirne kolege*ice služe se drugim jezicima za teološko izricanje vlastita kvirnoga iskustva, primjerice jezikom rodnih teorija ili jezikom radikalnoga feminizma, pa tako govore o Božjoj vulvi ili nude kvirnu interpretaciju Biblije. Istom dok razumijem pojmovni sustav toga jezika, a nadasve goruću potrebu da se njime govori te svim srcem uz njega pristajem, iskreno priznajem da to nije moj jezik. Prekasno sam ga počela učiti, nikada neću moći njime dostatno vladati, ali prije svega zato što u mojem kvirnom iskustvu ima toliko toga “povrh” što se tim jezicima jednostavno ne može izreći. Nisam bezveze rekla da se kvirna teologija bavi čežnjom, divljenjem, čuđenjem i slutnjom te da je njezin izraz – poetski izraz, s neodvojivom revolucionarnom sastavnicom, razumije se.

Zato je najviše što mogu učiniti, a zapravo i jedino autentično što mogu učiniti, početi iznalaziti riječi za ono što osjećam i svoje kvirno iskustvo pretakati u svoj jezik. Za dosad neizrečena iskustva riječi tek trebaju nastati, a gramatika je neopisiva i trajno otvorena. To je u konačnici autorski jezik pa onda i autorska teologija. Bit će tu zamuckivanja, šutnje, naznaka, katkada i bujice riječi, kako je već u svakom jeziku. Ne očekujem da će ga drugi u potpunosti razumjeti; tako je nešto nerealno. Kvirne će osobe u njem prepoznati tragove svojega iskustva – kvirno nam je praiskustvo svima jednako, bez obzira na raznolikost konkretnih ostvaraja. Što se nekvirnih osoba tiče, mogu se samo pouzdati u to da one u sebi njeguju prostore slutnje, čežnje, divljenja i čuđenja. Smisao jedinstva ljudskoga roda ionako nije u tom da svi govorimo istim jezikom, nego da svatko u sebi otvara i njeguje prostor slušanja neograničen apriornostima. U tom se smislu, čak i ako nikada ne izmijenimo riječ ili postignemo izvanjski konsenzus, nadam plodnoj šutnji trajno otvorenih nagovještaja, koja će, svakoga na njegov jedinstveni, autorski način, voditi zajedničkomu dostvaranju svijeta kao sigurnoga mjesta za život i Život.

P. S. U ovom je tekstu razložen, a zapravo radi rekonstrukcije dekonstruiran motiv majke zbog toga što su nazivi materinski jezik i majka Crkva opća polazišna mjesta. Kao osviještena osoba, međutim, ograđujem se od jednostranih rodnih uloga i njihovih stereotipnih interpretacija.