Kvirni uvod u kvirnu teologiju

Ne znam ni sama koliki sam dio svojega života provela sjedeći pred računalom i pišući.

No ovo je prvi tekst koji sastavljam ponešto ubrzana pulsa i uz lagani osjećaj nelagode u gornjem dijelu želuca.

Bojim li se? Ma ne.
Sramim li se? Ma kakvi.
Nedorasla temi? Ni slučajno.

Bit će samo da svjesno proživljavam trenutak “najvažnijega teksta u životu”, koji će me istinski afirmirati kao stručnjakinju i kao osobu, no istodobno me kao istu tu stručnjakinju i nepovratno diskvalificirati.

To mora biti neki vraški dobar tekst kada proizvodi tako nasuprotne učinke! No polako.

Osobu? Kakvu osobu?
Transrodnu osobu.

Hajde, ne skačite odmah. To što nas svako jutro ne vidite u obližnjoj pekarni ne znači da ne postojimo.

A stručnjakinju? Koju stručnjakinju?
Teologinju.

Dopuštam nekoliko trenutaka nevjerice i onima koji se drže progresivnima i onima koji se drže konzervativnima.

Progresivni će se vjerojatno pitati što mi je trebala ta zaostala nazovi-znanost dok će se konzervativni u čudu krstiti kako je moguće da produkt genderističke ideologije uopće dođe do diplome iz teologije.

Pa raščistimo te nejasnoće.

Da sam na vrijeme mogla izraziti svoj rodni konflikt te krenuti u njegovo razrješivanje, (najvjerojatnije) nikada ne bih upisala teološki fakultet. Moja „odluka“ da studiram teologiju nije bila ništa drugo doli podsvjesna strategija bijega od naznaka kaosa koji sam muklo osjećala, ali ga nisam mogla odrediti ni imenovati, i to na jedini  meni znani način: zatvarajući se dokraja, i u profesionalnom smislu, u religijski mjehur koji me je ionako odmalena hermetički okruživao, navodno me štiteći od bezbožnosti svijeta, a zapravo me za taj jedan jedini stvarni svijet do stupora anestezirajuć, i za koji mi je rečeno (ili bolje iterativno: opetovano govoreno) da je jedini ispravan, nepromjenjiv i neupitan, i koji će mi podariti nekakav kvijetistički mir, pod uvjetom da mu se bespogovorno i bespridržajno predam.

Zato sam, tako patološki poslušna, i bešumno bila prošla kroz skener sustava koji me nije prepoznao kao ideološkoga uljeza te selektirao i eliminirao. A ja sam diplomirala i usput ponešto naučila, premda sam se na snažno, samostalno, pa i opasno mišljenje odvažila tek debelo nakon izlaska iz fakultetskih klupa. Nemam pojma, a zapravo me i ne zanima, bi li mi diplomu oni, koji su je onomad potpisali, sada najradije oduzeli, ili drže li potajno fige da prolijem po njoj kakao pa da mi samozadovoljno uskrate kopiju jer sam eto u međuvremenu, nereverzibilnim postupcima medicinske tranzicije, teško zastranila od crkvenoga nauka, čime dosljedno prestajem biti kadrom baviti se “svetom” znanošću. Tako se naime u magistralnoj teologiji još uvijek bigotski pretpostavlja, iako se ideal jedinstva etičnosti života osobe koja teologizira i njezinih spoznajnih sposobnosti raspao u 12. stoljeću, sutonom monaške teologije.

E tu, vidite, dolazimo do temeljne teološke nevolje: to je pridjev “sveta”, a ne, kao što bi se to možda dalo pretpostaviti, dvojba je li ona uopće znanost ili nije, odnosno ima li Boga ili nema, i što se inače modificirano može primijeniti na svaku drugu znanstvenu disciplinu. “Ima li matematike?” – ovo je posve legitimno pitanje. Brojevi naime zapravo “ne postoje”, barem ne onako kako postoje stabla ili tigrovi; pojam “četiri” nema svoj referent u zbilji; a opet nitko normalan neće opovrgnuti postojanje aritmetičkih odnosa i mogućnost njihova izricanja. S druge strane, nitko normalan također neće matematiku nazvati “svetom” kako bi time zauvijek odagnao mogućnost pipanja i raskrinkavanja njezinih slabih mjesta. Jer znanost nije skup dogmi, nego skup teorija koje su valjane dotle i samo dotle dok se ne dokaže suprotno.

S obzirom na to da postoji mnoštvo religija i sustava vjerovanja, među sobom gdješto i do oprečnosti različitih, jedinstvena definicija teologije nije ni moguća.

Nemamo pravo kao normativnu uzeti bijelu, patrijarhalnu, cisrodnu, heteroseksualnu i eurocentričnu definiciju prema kojoj je teologija znanost o (kršćanskom) Bogu, po mogućnosti rimske provenijencije.

Prigovori li tko pak etimološkim argumentom, može se uvijek otpovrgnuti da ni farmacija nije znanost o otrovima i čarobnim napicima, kao što joj ime kaže. Nego, teologija je zapravo znanost, to jest sustavni, refleksivni i metodološki govor o svem onom izvansvjetskom i istodobno krajnje intimnom što nadilazi empirijsku stvarnost, a ne pripada području aksiomatike, već čuđenja, slutnje, divljenja i čežnje, i može se tek nagovijestiti. U tom je smislu ona svojevrsno naličje teorije poetike.

Području čuđenja na sasvim osobit način pripadaju i kvirne osobe, to jest osobe neheteroseksualne orijentacije i(li) necisrodnoga identiteta. One su svjedočanstvo raznolikosti Života, koji izmiče svakomu pokušaju normiranja i unificiranja. Jer baš svatko na svoj način i u nekojem svojem segmentu izlazi iz okvira normativnoga. Jedni tako srču žive školjke; drugi vole voziti bezumnim brzinama; treći kupuju prastare knjige prepune gljivica iz roda plijesni lat. Aspergillus sp.

Zbog toga bi kvirna teologija trebala biti sustavan, refleksivan i metodološki govor o ushitnom čuđenju nad (bio)raznolikošću seksualnih orijentacija i rodnih identiteta, o divljenju nad činjenicom da se dvije osobe istoga spola mogu prekrasno voljeti (ma što mi mislili o tom), odnosno nad činjenicom da je netko doista roda drugačijega od onoga na koji anatomija i fiziologija naoko nedvojbeno upućuju (ma što mi mislili o tom).

Ipak, s obzirom na to da se teologija ne svodi isključivo na poetiku, ona se ne zaustavlja na katarzi lirske kompozicije, već nastoji i otvarati i širiti prostore slutnje, čežnje, čuđenja i divljenja, ponajprije u ljudima, a onda, posredno, i neumorno gradeći ovaj svijet kao “sigurno mjesto”, u kojem svekolika raznolikost može opstati zato što je u sebi i po sebi vrijedna, to jest zato što zatiranje ma i jednoga izdanka posebnosti osiromašuje, sakati i zatire cjelinu Života. Tu dolazimo do etike kao sastavnoga i nužnoga dijela teologije, odnosno do zauzimanja političkoga stava i društvenoga djelovanja, kako bi Život u svakom svojem drugom i drugačijem izražaju bio zaštićen, te se mogao u beskrajno otvorenoj perspektivi razvijati i rasti.

Kvirna teologija razlikuje se prema tomu od drugih kvirnih disciplina utoliko što joj je temelj i pokretačka snaga divljenje (nad Životom) koje prelazi u konkretni društveni angažman, a on pak povratno opet vodi većemu divljenju (nad Životom). Ona je zato jedinstvena poetska revolucija odnosno jedinstvena revolucionarna poetika.

A sada promotrimo nešto sasvim na drugom kraju spektra, a to je teologija kao “sveta” znanost. Eh, ali sa svetošću ima jedna kvaka.

Da bi netko mogao biti proglašen svetim, taj netko mora najprije biti proglašen mrtvim.

To međutim i nije neki problem: u ime “većega dobra” (koje gdjekad kao da ponovno uprizoruje Iv 11,50) protagonist će bez puno razmišljanja biti žrtvovan. Tada pak dolazi do naopaka obrata: umoritelj se proglašava najglasnijim zagovarateljem kanonizacije umorenoga, prisvajajući si isključivo pravo interpretiranja njegova života, te biografiju – običnu, ljudsku, s puno lutanja, zavrzlama, pogrešaka, promašaja, te ponekim velikim djelom – redigira i montira u neupitnu i nedodirljivu hagiografiju. I, ništa manje važno, kao službeni interpret i izravni nasljednik dobiva udjela na svečevoj moći.

Zato bi se, ne odveć preneseno, moglo reći da kanonizaciju teologije forsiraju oni koji su svikli prokušanoj praksi: mahanju zlatnim relikvijarima kako bi se u puku izazvao strah i drhtanje, uvijek nepogrešivo prvi korak svake zloupotrebe moći koja vodi manipulaciji i duhovnomu zlostavljanju, a kadšto i njegovim još nakaznijim oblicima, kao što to pokazuju posljednjih godina u javnost izneseni skandali koji potresaju ponajvećma kršćanske crkve.

Čini se da se upravo to dogodilo teologiji. Znanstvena disciplina koja se bavi slutnjom, divljenjem, čežnjom i čuđenjem, meka, blaga i neizmjerno otvorena, koja u čovjeku sve ono lijepo i dobro afirmira te mu daje da raste, i kojoj su zato svako jednoumlje, strah, moć i poslušnost radikalno strani, proračunatim je kirurškim rezom (te podvezivanjem amputiranoga mjesta, kako bi se zauvijek spriječila mogućnost replantacije) religijske hijerarhije disecirana od životnih sokova znanosti.

I tu je njezin kraj. Ona postaje “sveta” znanost, a sa svetošću znamo kako stoje stvari: nema više mjesta raspravi, sumnji, kritičkomu mišljenju, argumentaciji i slobodi jer je formalnim činom kanonizacije sve rečeno i jer će ti se – drzneš li se naglas pitati – smjesta spočitnuti da bezočno nasrćeš na moralnu vertikalu, a time i na ontološku istinu (Istinu), iako je stvarno riječ o tom da dovodiš u pitanje pozicije moći onih koji se iza kanoniziranja teologije skrivaju, no zapravo (i nadasve nažalost) bježe od Života u njegovoj ljepoti, neiscrpivoj raznolikosti, dinamici, pa onda i – a i to valja reći – zahtjevnosti.

Zbog toga, nakon što sam zatvorila ovaj misaoni krug na mjestu na kojem i na način na koji to spočetka nisam očekivala, moram priznati da mi nije jasno kako bih o kvirnoj teologiji trebala pisati. Ili: jasno mi je da stojim pred nepomirljivim alternativama od kojih će svaka biti žestoka kritičarka daljnjih tekstova. U balzamiranu i u zlato okovanu svijetu “svete” teologije za kvirnu teologiju, koja je stručak izabrane zeleni iz rasadišta Života, nema ni mjesta ni šanse.

Raspravljati s teolozima koji pripadaju “svetoj” znanosti, pozivajući se pritom na autoritet, Autoritet (unaprijed definirane i uz natpis Trespassers will be shot ograđene) Istine, nema smisla.

Ja naime priznajem samo onaj autoritet koji se izvodi iz autorstva. A u statičnom i monadnom svijetu relikvija ne postoji autorstvo, nego jedino autoritarnošću strogo kontrolirano (o)ponašanje.

Ako pak želim afirmirati istinsku kvirnu teologiju u njezinu autorstvu i životnosti, bojim se da je pisanje ovakvih tekstova također klizak put. Bolje bi naime bilo služiti se kratkim formama, lirikom naprimjer, koja bi u svima onima željnima istinskoga Života suptilnije budila divljenje, slutnju, čuđenje i čežnju. Nadalje, bilo bi smislenije konkretno djelovati, kako bi se ovaj svijet revolucionarno preobrazio u “sigurno mjesto” u kojem je svaka varijanta Života vrijedna koliko i Život sam jer svaka varijanta Života i jest Život sam.

I konačno, bilo bi lijepo imati više vremena kako bih vlastitu kvirnost for my soul autorski živjela.