Logos se pokrenuo

Ovdje se – za razliku od živopisnih Lukinih i Matejevih prikaza Isusova rođenja koji već stoljećima nadahnjuju crkvene božićne predstave – pred našim očima otvara jedan sasvim drugačiji svijet: bez anđela, zvijezde, mudraca, bez Heroda, pastira, bez Marije i Josipa pa čak i bez djeteta Isusa.

U početku bijaše Riječ,
i Riječ bijaše uz Boga,
i Riječ bijaše Bog.
Ona bijaše u početku uz Boga.
Sve po njoj postade,
i bez nje ne postade ništa.
Onome što je postalo
u njoj bijaše život,
i život bijaše svjetlo ljudima.
I svjetlo svijetli u tami,
i tama ga ne zamijeti.
Svjetlo istinsko, koje rasvjetljuje svakoga čovjeka, dođe na
ovaj svijet. Na svijetu bijaše, i svijet po njemu postade, i svijet
ga ne upozna. K svojima dođe, i njegovi ga ne primiše.
A svima koji ga primiše dade pravo da postanu djeca Božja;
onima što vjeruju u ime njegovo, koji su rođeni ne od krvi, ni
po volji tijela, ni po volji muževljevoj, nego od Boga. I Riječ tijelom
postade i nastani se među nama, i zagledasmo se u slavu
njegovu, slavu kao Jedinorođena u Oca, puna milosti i istine.

(Iv 1,1-5.9-14)

Neobičan početak jednog evanđelja

Teško je sa sigurnošću ustvrditi tko je autor Evanđelja po Ivanu, kao i tko je autor ovoga njegova posebnog dijela koji obično nazivamo Proslov. Možda je to bio Isusov učenik Ivan, a možda netko iz njemu bliskog kruga. No, tko god to bio – predlažem da ga, kao što je to činila kršćanska tradicija, zovemo “Ivan” ili, još ljepše – “Sveti Ivan”. Sveti Ivan je napisao jedno po mnogo čemu veoma posebno evanđelje, sa sasvim posebnim početkom. Ovdje se – za razliku od živopisnih Lukinih i Matejevih prikaza Isusova rođenja koji već stoljećima nadahnjuju crkvene božićne predstave – pred našim očima otvara jedan sasvim drugačiji svijet: bez anđela, zvijezde, mudraca, bez Heroda, pastira, bez Marije i Josipa pa čak i bez djeteta Isusa. Glavni i gotovo jedini lik u ovom tekstu jest Riječ. Ovu Riječ grčki izvornik evanđelja naziva Logos.

Mogli bismo ovdje Svetom Ivanu i postaviti pitanje pa čak i prigovoriti: „Kakav ti je to početak Evanđelja u kojemu nema motiva ni za najskromniji božićni igrokaz?“ – te nastaviti pitajući ga –  „Za koga Ti uopće pišeš to svoje Evanđelje kad ga započinješ s Logosom? Za običnog, malog čovjeka ili za neke povlaštene elite?”

Ovakvo je pitanje sasvim na mjestu – jer Logos, to je, prije svega, pojam iz grčke, odnosno helenističke filozofije. Pritom Logos u helenističkoj filozofskoj misli označava svjetski um ili svjetski zakon, mogli bismo također reći božanski um ili božanski zakon koji je temelj svega te koji sve određuje.

Logos koji se nikomu ne obraća

Ono što pojavljivanje ovog Logosa u tekstu jednog evanđelja – koje bi, prema svojoj definiciji, trebalo biti dobra vijest dostupna svakome bez iznimke – čini neobičnim, jest to što Logos o kojemu govori helenistička misao nije osobito pristupačan. Logos naprosto jest/postoji i potpuno je ravnodušan glede toga hoće li ga itko spoznati ili ne te se u tom pogledu ni oko koga niti ne trudi. Stoga njega spoznaju uglavnom oni na neki način povlašteni: oni koji imaju dovoljno slobodnog vremena i novaca  za dokolicu, oni koji ne moraju naporno raditi. Poput primjerice grčkog filozofa Aristotela koji je puno toga domislio i napisao o Logosu: istina, jednim dijelom, jer je bio vrlo pametan, ali jednim, i to ne baš zanemarivim dijelom, i stoga što je posjedovao robove koji su – kako bi on mogao nesmetano razmišljati – radili. Ili, možda poput nekoga danas tko je zaposlen na izdašno plaćenom, a opet ne osobito napornom radnom mjestu, koje možda financiraju neki porezni obveznici, pa ima i dovoljno sredstava za bezbrižan život i mnogo slobodnog vremena za razmišljanje. No, ukoliko je netko bio rob, ili ukoliko je netko danas običan čovjek (tzv. moderni rob), iscrpljen egzistencijalnim brigama, pritisnut kreditima i osjećajem neizvjesnosti, ili naprosto čovjek opterećen vlastitim promašajima (biblijskim rječnikom: grijesima), onda će se on znatno teže moći usredotočiti na razmišljanje o Logosu. A, kao što rekosmo, ovaj Logos, nije niti najmanje uznemiren činjenicom što ga mnogi možda nikada neće dokučiti. I svakako mu nije ni na kraj pameti da se, zbog toga, sam nekome obrati te da potraži one koji možda lutaju bez prave spoznaje.

Logos koji ni s kim ne suosjeća

Ima još jedan problem u vezi s tim helenističkim Logosom. Naime, osim što nije baš lako dostupan te osim što se nikome ne obraća niti i za kim kreće u potragu, taj Logos nije baš ni suosjećajan. To, dakako, ne znači da je loš. Radi se naprosto o tome da suosjećanje ne pripada njegovoj naravi. Tomu je tako jer on je vječni, nepromjenjivi zakon, božanski Logos koji stoji u pozadini svega. On je taj zbog kojega je ovaj svijet baš takav kakav jest: primjerice, takav da je u njemu jednima dobro, a drugima loše, da jedni imaju, a drugi nemaju. Dakle, to što je sve to tako, potpuno je u skladu s Logosom koji je ujedno i čuvar postojećeg poretka. A kao čuvar poretka on jednostavno mora ostati ponad svih osjećaja i ne upuštati se u suosjećanje s bilo kim ili zbog bilo koga. Jer takvo bi suosjećanje u konačnici ugrozilo i narav samog Logosa, a time i sam poredak koji on čuva.

Ili ‘poludjeti’ ili pronaći ‘odušak’

Slobodno bismo mogli reći da s ovim Logosom stvari stoje tako da, čak kad bi neki rob ili neki mali čovjek, primjerice, dobio slobodne dane ili možda malo dulji plaćeni dopust da stigne promisliti o Logosu, to ga ne bi baš utješilo. Jer tada bi zapravo shvatio da je to što mu u životu ne ide baš najbolje u skladu sa samim božanskim Logosom: da iza sve njegove nevolje ne stoji nitko drugi do vječni, neumoljivi božanski Logos koji ‘ni da trepne’ zbog nečije nevolje. Logos komu se nije mudro suprotstavljati niti ima koristi žaliti mu se.

Ukratko rečeno, malom je čovjeku s ovim Logosom ‘za poludjeti’. A ako to baš ne želi, onda mora žurno potražiti neki ‘odušak’.

Jedan od takvih odušaka u vrijeme helenizma bili su grčki i rimski mitovi, odnosno priče o bogovima. Istina, helenistički bogovi nisu bili baš neka ‘božanska elita’. Upuštali su se u međusobne spletke i podmetanja te u sve to uvlačili i ljude. Ali, za razliku od ovog distanciranog i ravnodušnog Logosa, doimali su se barem kao bliski čovjeku i njegovoj stvarnosti. Upravo su stoga i štovali bogove za najrazličitije situacije u kojima se čovjek mogao zateći: bogove za zdravlje, za posao, za državu, za ljubav, za strast, za rat, za veselje, za brak, za plodnost, za ljubomoru, za umjetnost i dr. Drugi mogući odušak za neke je pak bilo filozofsko usmjerenje poznato pod pod nazivom stoicizam. Stoicizam je bio znamenit po učenju o tome kako je izbavljenje od životne muke moguće postići jedino tako da se umom uzdigne iz stvarnosti i tako postane sposoban ‘stoički’ podnijeti nelagodu i muku koju ta stvarnost sa sobom nosi.

Logos koji se pomaknuo

Kad o svemu ovome malo razmislimo, nema nam druge do vratiti se našem Svetom Ivanu i još ga jednom upitati: „A što si se ti, brate, uhvatio tog bešćutnog Logosa, koji ni za koga ne mari, nikome ne izlazi u susret, ni prema kome ne prigiba uho i nikoga ne pita kako mu je zapravo? Zar nisi mogao naći neku prikladniju grčku riječ kojom bi ti, kao Židov, preveo na grčki hebrejsku riječ dabar, koju si ovdje očito imao ‘na umu’, a koja označuje Božju životvornu i spasotvornu Riječ?! Mogao si možda upotrijebiti grčku riječ rhema, koja označava živu riječ kojom se nekoga oslovljava te koja sasvim prikladno može opisati životnost Božje riječi? Ali ti si, očito, ‘zapeo’ za taj, toliko opterećeni izraz, Logos! Zar ne uviđaš da ti taj Logos ‘upada’ u evanđelje na sličan način kao što i ‘Pilat upada u Vjerovanje’ ?“

Sveti Ivan jako je dobro znao što čini.  Štoviše, on se zapravo ‘drznuo’ da helenistički pojam Logosa ispuni novim sadržajem.

Jer Evanđelje po Ivanu ne govori o nepokretnom Logosu koji čuva poredak nego o Logosu koji se i sam – pomaknuo.

I to ne neznatno – poput kipa koji ponekad malo trepne ili pusti suzu. Ovdje je riječ o pravom pokretu. Logos – za koga su u helenizmu držali da mu je strano svako obraćanje nekome, prigibanje k nekome kako bi ga se saslušalo u njegovoj muci li potrebi, uopće svaki pomak – taj se Logos pokreće, i to do te mjere da postaje jedan od nas, solidarizirajući se sa svom našom mukom i izgubljenošću. A prema onome što nam o putu tog Logosa Novi zavjet dalje pripovijeda, njegovo prigibanje k nama seže sve do patnje i smrti na križu (usp. Fil 2,6-8).

Suluda i uznemirujuća tvrdnja

Tako nešto tvrditi usred moćne i nepobjedive helenističke kulture nije bilo niti malo bezazleno.

Jer da se Logos pomiče, prigiba, solidarizira s onima koji pate te se, na kraju, i sam izlaže patnji, a svime time i promjeni, za antiku je takva tvrdnja bila naprosto suluda (1 Kor 1,18-20).

A u konačnici i zastrašujuća. Jer, upravo je taj Logos smatran temeljem i garantom stabilnosti postojećeg poretka i međuljudskih odnosa; pri čemu se smatralo kako je to što jedni imaju, a drugi nemaju, jedni izrabljuju, a drugi su izrabljivani, u skladu sa samim božanskim Logosom. Stoga je i evanđeoski izričaj o Logosu koji se pomiče, utjelovljuje te solidarizira sa onima koji pate, mogao izazvati opravdanu nelagodu. I strah da će se zajedno s ovakvim pomakom vječnog božanskog Logosa, kad-tad pomaknuti i sve drugo: cijeli nepravedni sustav, uključujući i međuljudske odnose. Bio je to jezivi strah da će se ljudi jedni prema drugima početi odnositi humanije, da će robovlasnici možda nadoći na ideju da poklone slobodu svojim dotadašnjim robovima, da će oni potlačeni i marginalizirani iznova otkriti svoje ljudsko dostojanstvo, da će mnogi svojim bližnjima početi otpuštati dugove koje im ovi nisu u stanju namiriti te im tako pružiti mogućnost novog početka (bilo da je riječ o dugovima financijske naravi ili takvima koji su nastali  zbog međuljudskih razmirica, uvreda i povreda). Da, to je uznemirujuća poruka proslova Evanđelja po Ivanu, koja glasi: tko god vam kaže da je naš drušveni, politički poredak, uključujući i nepravedne razlike i podjele među ljudima identičan Božjoj volji te da je zbog toga nedodirljiv, obmanjuje vas. U tom smislu, ne treba niti malo čuditi da su upravo u Evanđelju po Ivanu politički motivi Isusova smaknuća, kao uklanjanja nekoga tko je doveo u pitanje nedodirljivost  društveno-političkog poretka, snažnije istaknuti nego u drugim evanđeljima.

Nastavak židovske priče o Bogu koji nije nekomunikativan, nepokretan i ravnodušan

Ovdje nikako ne smjemo zaboraviti kako se novozavjetna pripovijest o Logosu – koji nije nepomični i bešćutni garant poretka – nadovezuje na židovstvo. Jer židovsko Pismo – koje su kršćani preuzeli te nazvali Starim zavjetom – ne predočuje Boga, temelj postojanja, kao nekomunikativnoga, nepomičnog i ravnodušnog garanta postojećeg poretka te odnosa među ljudima. To je Bog koji čovjeka traži, prilazi mu te ga na različite načine oslovljava, ‘zidajući sebi kuću’ te ‘postavljajući stol’ među stanovnicima zemlje (Izr 1,20-23; 9,1-6) – kako bi im se prilagodio i pomogao da ga spoznaju. To je, nadalje, Bog koji nije udaljen te ravnodušan prema ljudskoj patnji, siromaštvu, obespravljenosti, nego Bog koji poručuje: „U prebivalištu visokom i svetom stolujem, ali ja sam i s potlačenim i poniženim, da oživim duh smjernih, da oživim srca skrušenih.“ (Iz 57,15). Stoga on nevoljniku koji jeca i vapi za izbavljenjem ne tumači kako je njegova situacija izraz same božanske volje, nego mu izlazi ususret, spašava i oslobađa. I konačno, to je Bog koji ne vlada u skladu s krutim načelima i pravilima te nepromjenjivim zakonima. Istina, Bog Biblije nije Bog nereda, nego Bog reda koji, u konačnici, drži sve na okupu. Ali ne pridržavanjem krutih načela, pravila i zakona, nego ljubavlju, koja se ne očituje ponajprije u bešćutnoj vjernosti normi ili zakonu, nego u vjernosti čovjeku u potrebi. Upravo se stoga s Bogom Biblije može komunicirati, raspravljati, pregovarati te mu se ima smisla i požaliti (usp. Post 8,16-33; Izl 32,7-14; Jon 3). Kada se sve ovo uzme u obzir, onda nas ne treba niti malo čuditi što su Židove nerijetko progonili različiti sustavi (uključujući onaj nacistički)  – koji su se na Boga pozivali kao na opravdanje svojih nepravdi i okrutnosti.

Kršćanska crkva – između dva Creda

Slobodno bismo mogli reći da se kršćanska crkva tijekom svoje povijesti lomi između dva vjerovanja, odnosno dva Creda. Prvi je credo u sam pateći Logos iz Proslova Evanđelja po Ivanu, koji je čovjeku blizak, pokretan i suosjećajan dok je drugi credo onaj u helenistički Logos. U Logos koji se nikome ne prilagođava niti izlazi u susret, ni sa kim ne suosjeća, niti pati. Štoviše, za koga bi već i malo se pomaknuti, prilagoditi se nečijoj situaciji, prignuti k nekome uho te saslušati njegovu priču te tako napraviti malo prostora za drugoga, bio već svojevrsni oblik patnje.

Tako je u povijesti crkve bilo dana u kojima je ona bila navjestiteljica Boga koji nije nepristupačan, nepomičan, bešćutan i nesposoban za patnju, nego izlazi čovjeku u susret, pati s onima koji pate, uklanja barijere među ljudima, oslobađa i spašava. Uvjerljivost njezina navještaja ovakvog Boga koji se sam pomiče – a, kao takav, po onima koji u njega vjeruju, pomiče osobne, društvene te institucionalne granice – bila je ponekad tolika da su kršćanstvo ismijavali kao religiju marginaliziranih, ubogih, društveno neravnopravnih, neprihvaćenih, stigmatiziranih, slabih. No, bilo je i takvih dana u kojima je po kršćanskoj crkvi više odzvanjala poruka o nepomičnom, bešćutnom Logosu s kojim nema ni razgovora ni dogovora. I to bilo da je riječ o ulozi crkve kao pokroviteljice nepravednih i izopačenih društveno-političkih sustava, bilo da je riječ o odnosu kršćanstva prema drugim religijama, o međusobnom odnosu različitih kršćanskih crkava, o prešutnom ili čak izričitom odobravanju marginalizacije žena u crkvi, o odnosu kršćanske crkve prema ateistima, prema drugima i drugačijima, prema posrnulima, siromašnima, slabima i dr.

No, ovdje nas ne trebaju ponajprije zanimati prebrojavanja pravih i krivih puteva iz povijesti kršćanske crkve, nego pitanje o tome koji je naš credo, naš Logos, logika po kojoj mi živimo. Ona iz Proslova Evanđelja po Ivanu ili ona helenističkog Logosa. To je, u konačnici, uvijek praktično pitanje koje glasi:

Kad je već Logos nama toliko izišao u susret, možemo li se i mi barem malo pomaknuti: prema društvu u kojem živimo, prema drugima i drugačijima, prema drugim kršćanima, prema pripadnicima drugih religija i svjetonazora, prema onima koji ne vjeruju, prema strancima…

‘Natale con i tuoi, Pasqua con chi voi’

No, ovo razmišljanje bilo je prvotno posvećeno Božiću. A o Božiću postoji jedna lijepa talijanska uzrečica koja glasi: Natale con i tuoi, Pasqua con chi voi – Za Božić budi doma/sa svojima, a za Uskrs s kim god želiš.

Stoga predlažem da se i mi, na kraju ovog razmišljanja, barem za neko vrijeme zadržimo ‘sa svojima’ te se zapitamo o tome po kojem credu, Logosu, logici živimo u svojoj neposrednoj okolini: u svojim dnevnim boravcima, u svojim obiteljima. Ne kako bismo, kao što se to danas događa u nekim suvremenim vjerničkim trendovima, obitelj ideologizirali te ju kao nekakvu vrhunsku vrijednosti pokušali postaviti gotovo na božansko prijestolje, jer joj takvo uzvišeno mjesto zasigurno ne pripada. Također niti stoga što je angažman za bolji i pravedniji svijet nevažan i što je ‘obitelj sve’. Ostati malo doma trebamo stoga što će taj bolji svijet vrlo teško nastati ukoliko smo možda u stanju puštati suze nad patnjom dalekih ljudi, žrtvovati se za različite humane ciljeve, izgarati za siromašne, obespravljene, stigmatizirane članove ljudskog društva, biti orni misionari i evangelizatori, a, pri svemu tome niti ‘ne trepnuti’ zbog toga što je netko nama vrlo blizak – možda dijete, možda bračni drug, možda neka druga bliska osoba – povrijeđen i pati. Možda jer već godinama očekuje neku malu gestu poravnanja za nanesenu mu bol, možda jer sam vapi za praštanjem zbog nečega što je učinio te ponovnim prihvaćanjem koje mu još nismo odlučili udijeliti. Možda stoga jer mu je životno neophodan otvoren razgovor o nečemu što se godinama ili desetljećima prešućuje te ‘vuče’ poput utega, nerazriješeno te opterećujući i trujući život. A možda jer naprosto treba našu ruku, naše uho za slušanje, a mi – iz nekog razloga – nikako da nađemo ‘idealni’ trenutak da malo zastanemo i poslušamo: njegovu priču, njegove razloge, njegova nadanja i razočaranja.

Moguće da je razlog takvog ‘nezastajanja i neslušanja’ to što smo doista predani plemenitim ciljevima te hitajući prinijeti svoj dar na neki žrtvenik stvaranja boljeg svijeta naprosto previđamo one koji su nam neposredno povjereni (usp. Mt 5,23-24). Možda je tomu razlog što smo principijelni, odnosno pravedni te – zaboravljajući da pravednost u Bibliji znači izaći nekome u susret zbog neke njegove konkretne potrebe, nevolje ili slabosti, a ne stoga što taj netko takvo ‘izlaženje u susret’ nužno i zaslužuje (Ps 31,1; Rim 321-26) – očekujemo da ona druga strana, koja je na neki već način pronevjerila odnos, uvjerljivo dokaže da je zaslužila praštanje i mogućnost novog početka. A možda je razlog takvog ‘nezastajanja i neslušanja’ to što smo zbog nečega toliko očajni da više i ne možemo van iz začaranog kruga loših sjećanja te tako ostajemo zarobljeni u samosažaljevanju u kojemu nikoga osim sebe niti doista vidimo niti doista čujemo.

Logos ne bježi iz naših dnevnih soba stoga ni mi ne moramo tražiti izlike za bijeg

Ukoliko smo možda i ‘zapeli’ u nekom od ovih obrazaca ponašanja – iza kojih se najčeće krije jednostavna ljudska istina koja glasi da u odnosima sa svojim najbližima ponegdje ponešto doista i promašimo (novozavjetnim rječnikom: pogriješimo) te da to trebamo i smijemo iskreno priznati – onda se trebamo sjetiti da se Logos koji se pokrenuo izišavši čovječanstvu u susret, pokrenuo i radi ovakvih, naizgled možda i ‘nepromjenjivih’ osobnih/lokalnih situacija – u kojima se osjećamo nemoćno te stoga iz njih najradije bježimo, bilo u aktivizam, bilo u samoopravdanje, bilo u samosažaljenje. Također trebamo imati na umu da taj Logos ne bježi niti se distancira ni od jedne situacije u kojoj smo mi zapleli te zbog koje patimo. On je uvijek tu sa onima koji pate, bilo da su tu patnju na neki način sami ‘skrivili’ ili su se u njoj našli slijedom nekih drugih okolnosti. Nemojmo stoga ni mi bježati iz naših dnevnih soba, ni pod kakvim izlikama. Nego radije ostanimo, koliko god se to može činiti i teškim, sa svojima i dopustimo svjetlu istinitom da uđe i u našu „privatnost“ – kako bi naša nemoć bila preobražena te nam život postao cjelina i bio spašen: “ne od krvi, ni po volji tijela, ni po volji muževljevoj, nego od Boga” (Iv 1, 13).

A kao molitva neka nam posluži ovaj himan Charlesa Wesleya kojim on izražava susret globalne i osobne/lokalne dimenzije otkupljenja:

Ostavio je Očev tron na nebu –
Tako je besplatna i beskrajna milost njegova –
Lišio se svega osim ljubavi,
I krv prolio za bespomoćan naraštaj Adamov,
Sva ova milost, besplatna i neizmjerna;
Bože moj, mene je preplavila.
Amen