Manifest teologije ženskog tijela

Manifest (lat. manifestus, manufestus: očigledan, vidljiv) – proglas kulturnog, političkog ili kakvog drugoga pokreta namijenjen javnosti, koji može imati svojstva dugoročnog programa.

Pišu: Lana Bobić I Greta Grakalić Rački

Želimo li naći B točku – moramo isprobati druge poze za teologiziranje!

Često vidimo da se Biblija i tradicija zloupotrebljavaju u javnom prostoru, a gotovo nikada nemamo priliku dubinski, teološki ući u sadržaj i jasno ukazati na stranputice. Dominantna tumačenja, suprotno onome što nam ima reći suvremena teologija, predstavljaju se kao nepobitne istine izrezbarene u kamenu (iako je samo deset Božjih zapovijedi bukvalno uklesano). Tradicija se u praksi propituje i mijenja skromno i nevoljko. No mi smo odlučne i voljne tradiciju i vjerske tekstove izvući iz ormara, subvertirati, dekonstruirati… uživamo u tome!

Osjećamo da nas je naše obrazovanje, aktivizam i teološki rad pripremio na to. I ne zaboravimo – pri susretu s nekom tradicijskom praksom ili vjerskim tekstom, prvi je korak pitati se gdje, kada i kako oni nastaju, od koga i za koga, zašto ih je neka vjerska zajednica prepoznala važnima, ili čak svetima – koji su društveni, kulturni i politički konteksti njihovih nastanka. Bez toga upadamo u zamku doslovnog tumačenja lišenog konteksta, što je ključ u kojem funkcionira fundamentalizam. Razumjeti kada, kako i zašto određeni tekst ili tradicija nastaje, otvara vrata igri i nalaženju smisla za tekstove i vjerske prakse danas.

Što ako se tradicija i vjerski tekstovi koriste u svrhu opravdavanja toksičnih aspekata naše kulture, nasilja i dominacije nekih društvenih skupina nad drugima? Kada nastojimo detektirati točku u kojoj nasilje počinje, gledamo u ideje čovjeka ili skupine ljudi koji nastoje steći autoritet nad interpretacijom onog nespoznatljivog – no zapravo se radi o potrebi za kontrolom. U svim religijama i duhovnostima postoji nešto sveto, kao što je Bog:inja ili božanska energija. Različite religije i duhovnosti neke ljude ili društvene skupine mogu držati bližima Bog:inji ili božanskom od drugih. Neki pak idu toliko daleko da Boga:inju i božansko prisvajaju sebi i osporavaju drugima. Opravdavanje i održavanje hijerarhije temeljene na nesavjesnim teologijama ili duhovnostima nisu problem samo na razini društvenog položaja nekog identiteta u odnosu na drugi, već posljedično i u opravdavanju i održavanju nasilja.

Primjerice, ideja da je žena drugotna u odnosu na muškarca, da je od muškarca manje racionalna grešnica koju muškarac treba obuzdati, te da je njena primarna svrha majčinstvo – (ne)sveto je trojstvo kulturalnog nasilja kršćanske misli, a kada te stavove zamiješate s premium selekcijom biblijskih stihova, dobivate moćno oružje za kontrolu naša tijela, ponašanja i života. Ideja da iskvarene žene, Evine kćeri, bude neutaživu požudu muškaraca, i navode ih na grijeh, inicijalna je misao kulture silovanja u kojoj se odgovornost za nasilje s počinitelja prebacuje na žrtve. Konačno, sve znamo da svakoga dana i dalje plaćamo visoku cijenu za Evinu voćnu salatu, pa smo za nasilno ponašanje muškaraca krive mi žene, naša ‘narav’ i provokativno ponašanje – dok vjerske i državne institucije, mediji i čuvari:ce patrijarhata produbljuju naše ušutkavanje i sustavno omalovažavanje. U isto vrijeme još se uvijek slave i potenciraju mitovi o vrlini djevičanstva, zbog kojeg se kroz povijest češće tražilo mrlje krvi na plahtama nego fokalnu točku našeg užitka, utjelovljenu duhovnosti koju imamo među nogama.

Teologijom ženskog tijela dekonstruiramo sve narative koji bi nastojali tjelesnost odvojiti od duhovnosti – bilo negiranjem tjelesnosti, bilo negiranjem duhovnosti. Osudit ćemo religijsko brendiranje tjelesnosti i seksualnosti kao grešnih, nečistih, sramnih, manje vrijednih ili kreposnih, ali ćemo se pobuniti i protiv uzvisivanja puke tjelesnosti na razinu kulta. To znači da će naša teologija uvijek biti antikapitalistička – kontra ideologije mladosti, industrije ljepote, hiperseksualizacije i eksploatacije ženskih tijela. Da bismo cjelovito rasle, nužno je stalno iznova se oslobađati nametnutih kulturalnih okova. Teško se voljeti ako smo zarobljene pod bezbroj slojeva opresije!

Teologijom ženskog tijela borimo se protiv svih onih narativa koji bi nas nastojali odvojiti jednu od druge. Religiozne i ateistkinje, vjernice i onima kojima je duhovnost važna dio su šireg pokreta za oslobođenje žena. Nećemo zanemariti teško stečene sigurne prostore koje su tijekom prošlog i ovog stoljeća gradile feminističke teologinje, žene u međureligijskom i međusvjetonazorskom dijalogu, aktivistkinje različitih vjeroispovijesti i duhovnih tradicija, ateistkinje i oštre kritičarke religije. Teologija ženskog tijela potiče sestrinstvo među ženama kao najučinkovitiji alat borbe protiv mizoginije i patrijarhata!

Ljubav – odnosno oslobođenje od opresije i otvaranje sigurnih prostora za voljenje, vidimo kao nit vodilju svog aktivizma i teologije ženskog tijela koju smo probale locirati u kolumnama koje smo pisale proteklih mjeseci. Hrvale smo se s androcentričnim naslagama, jer žene su predugo bile isključene iz teološkog promišljanja. No žensko oko vidi ono što muški, cis, strejt teolozi ne mogu (ili ne žele) vidjeti. Zbog svega navedenog, krećemo u kreiranje manifesta teologije ženskog tijela koji počiva na sljedećim točkama:

Užitak

I stvori Bog:inja klitoris, organ kojem je svrha užitak. Stoga feminističku teologiju tijela započinjemo afirmirajući užitak koji je povijesno bio osporavan, mistificiran, tabuiziran, brisan. Ne osporavamo činjenicu prokreacijskog potencijala strejt seksualnih odnosa, ali se oštro protivimo ideologijama koje nam majčinstvo nameću kao svrhu života, a prokreaciju kao svrhu romantičnih odnosa. Svaka osoba ima pravo sama odlučiti o svrsi svog postojanja, svojih reproduktivnih organa i seksualnih odnosa, ako ih ima. Svaka žena ima pravo za sebe tražiti, istražiti, a onda i definirati užitak. Stavljajući užitak kao temelj seksualnih odnosa, krećemo na putovanje otkrivanja sebe i druge. Gradimo autentičnost. Učimo se da je okej ono što nama paše, a ne ono što nam društvo ili seksualni partner:ica direktno ili indirektno nameću. Ne govorimo o pukom hedonizmu, govorimo o radosti! Rješavamo se srama, straha, gađenja. Približavamo se sebi, drugima, svijetu. Užitak je radosna vijest teologije ženskog tijela!

Odgovornost

Fokus na užitak ne znači zanemarivanje Druge na bilo kojoj razini, već upravo njeno aktivno uključivanje. Užitak je temelj, a odgovornost prema sebi i Drugoj imperativ jer jedino tako užitak možemo razumjeti kao duhovnu kategoriju. Teologija ženskog tijela razumije da je kamen temeljac kršćanstva odgovornost koju imamo prema drugima i svijetu. Zlatno pravilo je da ljubimo druge kao sebe i da ne činimo drugoj ono što ne želimo da ona učini nama. Seksualni odnosi ne događaju se u vakuumu. U kojem se god kontekstu događali, uključuju druge ljude. Iskrenost. Komunikacija. Informirani, slobodan – uvjeta lišen – pristanak. Entuzijastični pristanak. Da u trenutku upuštanja u odnos znamo gdje smo, što smo, što želimo, a što ne od odnosa i osobe te da to iskomuniciramo s onima s kojima se upuštamo u odnose.  Poštujemo svoje i tuđe osjećaje i granice!

Ljubav prema tjelesnosti i seksualnosti, umnosti i duhovnosti

Teško će biti voljeti drugu kao samu sebe, ako se ne volimo na svim razinama, uključujući i onu tjelesnu. U društvu koje nas uči prezirati svoje tijelo jer ima bore, strije, celulit, dlake, uvijek nečega previše ili premalo, voljeti sebe moramo često nanovo učiti. Teologija ženskog tijela tijelo vidi kao hram u kojem je njegova nositeljica vrhovna svećenica. Ne volimo svoje tijelo zato što izgleda ovako ili onako – mladoliko, utegnuto, mršavo, mišićavo – nego zato što smo u njemu utjelovljene, jer doživljaj života ide iz njega – tjelesna snaga, sve naše misli i sjećanja, osjeti, emocije… Tijelo je život! Kao feminističke teologinje, potičemo sestre da istražuju svoja tijela. Nemojmo se zamarati pukom formom, već se bavimo mogućnostima koje nam naša tijela pružaju. Voljeti sebe na svim razinama, uključujući i tjelesnu, je proces – konstantan umni, emocionalni i duhovni rad. I naravno, uključuje druge jer nismo izolirani otoci. No intimnosti s drugima nema bez intimnosti sa sobom. Važno je da razumijemo sebe u odnosu na druge, ali da prestanemo vrednovati sebe u odnosu na druge. Vjerujemo da ljubiti sebe znači konstantno i iznova tražiti i nalaziti sebe.

Iscjeljenje

Put prema užitku, ljubavi i solidarnosti ne može zaobići suočavanje s nepravdom, boli i traumom. Podvig je to koji iziskuje iscjeljenje. Za to je, priznajemo, potrebno puno snage za koju nekada nismo sigurne imamo li je. Ukočeno i teško tijelo, vrludajuće misli koje se ne mogu suočiti i nepravilno disanje početne su točke utjelovljene religijske traume. Probijajući se kroz nju, misao po misao, slovo po slovo i riječ po riječ, polako uviđamo da to nisu jedine prisutne  senzacije, osjećaji i izvorišta koje pronalazimo u sebi. Kako bi se naša teologija ženskog tijela mogla suočiti s traumom nužna je i iskrena konfrontacija s Bog:injom. Svima nama, a naročito onima koje smo vjernice i kojima je duhovnost važna, u nasljeđe su ostavljene nametnuta nelagoda, strah, krivnja i sram. S težinom tih osjećaja, koji bride od vrškova prstiju do najdubljeg dijela želuca, teško se izboriti. Ne bojimo se izazvati Bog:inju, izraziti ljutnju, razočarenje i nevjeru! Tek tada se oprezno približavamo perspektivama iscjeljenja. Potrebna je nevjerojatna hrabrost autonomno birati ranjivost kao alat oslobođenja. Oživljene, otvaramo se ranjivosti kao najvećem izrazu snage.

Sestrinstvo

Podrška koju smo kadre pružiti jedna drugoj, nekada glasno uz transparente ili samoorganizaciju, nekad tiho u nekom naizgled sitnom, a silno značajnom aktu prepoznavanja, razumijevanja i podrške, neprocjenjiva je. Vibrantna, iscjeljujuća i duboka prijateljstva među ženama snažan su užitak, i stoga velika prijetnja patrijarhatu. Ma koliko nas uvjeravali da je žena ženi vuk i koliko god negativnih iskustava imale s onima koje se ne vole, svaka od nas jako dobro zna da postoje situacije u kojima si beskompromisno pružamo ruku. Nema šanse da nenadano dobijete menstruaciju, a da se ne stvori uložak ili tampon, kojeg vam može ponuditi i trans sestra jer ga nosi zato što razumije. Teologija ženskog tijela potiče prijateljstvo uvijek, svugdje i među svim ženama. Njegujmo prijateljstvo koje će nadilaziti simbolične geste i učiniti nas sestrama bez obzira na naše različitosti. Ne moramo sve biti prijateljice, ali kćeri smo Evine, sestre. I ako želimo dekonstruirati pramajčin grijeh, paradigmu žene kao grešne zavodnice koja je kriva što je živa, moramo širiti krugove podrške jedna prema drugoj. Internalizirana mizoginija alat je patrijarhata koji računa na naše kavge. Nadrastimo. Nema feminizma bez intimnosti, sestrinstva i ljubavi među ženama – svim ženama!

Solidarnost

Zanimljivo je da u isto vrijeme normaliziramo prelaženje osobnih granica, ali konstruiramo granice identiteta kojima se oštro odjeljujemo jedne od drugih. Solidarnost poštuje osobne granice, ali ne može podržavati hijerarhije temeljene na rasi, klasi, spolu/rodu, etnicitetu, nacionalnosti, vjeroispovijesti, seksualnoj orijentaciji, rodnom identitetu, neurološkom i tjelesnom funkcioniranju… Vjera u solidarnost teče iz nas i razlijeva se po svim društvenim skupinama, svim potlačenima, onima koji se osjećaju da ovaj svijet nije njihovo sigurno mjesto. Cilj teologije ženskog tijela nije stvoriti novu stratifikaciju, već propitati postojeće odnose moći i nametnute autoritete. Pa i dekonstruirati ih. Solidarnost razumijemo kao koncept vezan uz empatiju, no i kao intelektualnu kategoriju, mentalnu gimnastiku gdje vježbamo svoju istinu, istovremeno shvaćajući da ona nije apsolutna te da postoje drugačija shvaćanja svijeta i života. Ideja da posjedujemo apsolutnu istinu je ništa doli oholost. Minimum intelektualnog poštenja je priznati poziciju iz koje polazimo, umjesto većeg vrednovanja “mojeg” i posljedično eksploatacije Druge. Slikovito, naša je pozicija tek jedna slagalica u slici koju zajedno, kao bića kojima je Bog:inja povjerio:la brigu o stvorenom, trebamo složiti. Na kraju krajeva kršćanstvo je u svom zahtjevu ljubavi prema neprijatelju ništa drugo nego izraz radikalne solidarnosti. Nepoznatoj sestri i bratu poručujemo – ne znamo kakvo je tvoje iskustvo, ali želimo ga čuti i vjerujemo mu. Solidarnost živimo mišlju i djelom!

(Sa)znanje

Mi smo sakupljačice vjerskih iskustava, tragačice za religijskom raznolikošću i novim duhovnim praksama. Teologija ženskog tijela vidi život kao priliku za samospoznaju, prolaženje kroz različita iskustva, potragu za smislom. Mi smo ogledala univerzuma koji se u nama reflektira; kroz nas se pita o svrsi svog postojanja.  Jesmo li vas uspjele, barem malo, uzemljiti, ali i približiti božanskom erosu / transcendentnom užitku postojanja? Nudimo svoje očište, ali smo znatiželjne prema svemu onome što još možemo naučiti i osjetiti. I nadamo se vašem odazivu da u nespoznatljivo pogledamo skupa, da zajedno dekonstruiramo i gradimo nove svjetove. Tu smo da sudjelujemo u dijalogu, pružamo nove perspektive, uvide i iskustva, da slušamo, gledamo, tražimo i oduševljavamo se nad onime što nam je još neotkriveno!

U međuvremenu, nastojte ne griješiti propustom. Propustom ljubavi prema sebi propuštamo ljubiti druge. Propustom ostvarenja intimnosti, bliskosti i radikalne solidarnosti propuštamo ljubiti jedni druge kao što  Bog:inja ljubi nas. Propustom užitka, naprosto propuštamo.

PREMA TEOLOGIJI ŽENSKOG TIJELA (5): Manifest teologije ženskog tijela (reci.hr)