Slučaj Manolić: lažni trijumfalizam i nepoznavanje crkvenog nauka

Inače mirno podnosim nebulozne izjave / događaje kao da takvo što promatram svaki dan.

Kao zgodna djevojka zviždanje bauštelaca, kao nogometni sudac u Drugoj HNL kamenčinu u glavu kad domaćinu dosudi zaleđe, kao neke hrvatske starlete (ili, kako se to danas urbano kaže, influencerice) svaki put kad otvore usta. No, nekad je doista teško ostati “zen”.

Većina medija je objavila vijest da je najdugovječniji hrvatski političar Josip Manolić (103) pozvao svećenika koji mu je dao sve sakramente te se ispovjedio i dobio odrješenje grijeha. Jedan intimni čin pretvoren je u pokušaj lažnog trijumfalizma nad jednim onemoćalim starcem koji je za njih bio samo simbol vjekovnog neprijateljstva.

Kao da sama vijest nije bila dovoljno opskurna, pojedini „mediji“ objavili su i morbidnu fotografiju skupine ljudi na čelu s katoličkim svećenikom iznad onemoćalog Manolića u bolesničkom krevetu. Fotografija me neodoljivo podsjetila na one famozne fotografije Nadana Vidoševića koji ponosno pozira iznad svog bogatog ulova tijekom safarija u Mozambiku.

Mediji skloni krajnjoj desnici predstavili su Manolićevu ispovijed kao nekakvu svoju pobjedu nad ateistima i neprijateljima Crkve, čime su još jednom pokazali da ne shvaćaju elementarne postulate crkvenog nauka u kojeg se onako preglasno i agresivno zaklinju.

Jer, ako je promatramo čisto eshatološki, sama Crkva sebe vidi ne kao smisao i cilj svega, već kao „dinamični sakrament“ i put do otkrivanja smisla. Njezina zadaća je onu famoznu čežnju za smislom, koji je usput rečeno uvijek prisutan u ljudima, održavati na životu te se istovremeno neprestano odupirati kušnji trijumfalizma. Trijumfalizam koji se svodi na štovanje mrtvog boga mora biti zamijenjen prizemljenom ekleziologijom koja Boga više neće tražiti u oblacima već među odbačenim ljudima našeg vremena. Jer, ako ćemo evanđelje ozbiljno shvatiti, onda ćemo Boga pronaći upravo među onima s margine. Tomáš Halík piše da je “kršćanstvo avantura traženja živog Krista, koji nam dolazi u mnogim iznenađujućim, a nerijetko i anonimnim, oblicima”.

Dok primjerice sekte u svoje redove prihvaćaju samo one koji se u potpunosti pridržavaju njihovih strogih pravila, Crkva je pozvana biti otvorena i onima koji (se) još uvijek traže i onima koji, iako se možda u potpunosti ne identificiraju s Crkvom i njezinim naukom, ipak osjećaju određenu povezanost s kršćanstvom. Uostalom, Aurelije Augustin kao jedan od najvažnijih crkvenih autoriteta davno je zapisao da su mnogi od onih koji misle da su izvan Crkve zapravo unutra, a mnogi koji misle da su dio Crkve zapravo vani. Prošla su vremena kada smo drugima prilazili oholo i (pre)ponosno kao oni koji su uvjereni da su već u pubertetu došli do apsolutne istine. Mi, vjernici, nismo vlasnici i čuvari istine, nego samo puki tragatelji za Onim koji je rekao: „Ja sam istina“.

Da stvar bude još tragikomičnija, još se uvijek nalazimo u božićnom vremenu, u kojem slavimo činjenicu da se Bog objavio upravo tamo gdje ga nitko nikad nije očekivao.

Večernji list (31.12.2023)