Maraton, a ne sprint

Prava slika Boga je Isus iz Nazareta; tko njega vidi, sluti zapravo kakav je i sam Bog.

Zavodljiva rješenja

Jednostavna rješenja su atraktivna i zavodljiva. Većina njih je i prilično radikalna. Današnji populisti okupljaju svoje pristaše nudeći im pojednostavljena rješenja za jako složene društvene procese. Problemi se uglavnom ne rješavaju, nego se jednostavno guraju u drugu sferu: u budućnost ili pak u susjednu državu.

Uz jednostavna rješenja dolazi i još jedno iskušenje: zatvaranje očiju pred očiglednim problemima i odgađanje rješenja za neka bolja vremena.

Spomenute populističke tendencije susrećemo svakodnevno prije svega u politici, kao što su pitanja migracije, rasta cijena ili inflacije i mirovinske reforme, ali pojednostavljenih rješenja ne nedostaje nam ni u društvenom ni u crkvenom kontekstu.

Pričekati, promatrati, odlučiti

U Evanđelju današnje nedjelje (Mt 13,24-43) radnici jednog zemljoposjednika čude se što na poljima raste i korov, iako su oni zasijali njivu dobrim sjemenom. Odakle sada korov? Odakle dolazi zlo? Moj bivši profesor biologije znao je reći da i korov ima svoju svrhu. No, nije baš ni najbolje rješenje proglasiti bez ikakva razmišljanja dobrim i pozitivnim sve na što naletimo. Jer nije. Forsiranje crno-bijele podjele svijeta na “žito” i “korov” opasno je pojednostavljenje, koje ne odgovara složenosti životne stvarnosti.

Još kao djeca učeni smo da se jasno prestrojimo u grupu kojoj pripadamo. Uvijek je bilo onih s kojima se druži i onih s kojima se ne druži. Uvijek je bilo onih kojima se vjeruje i onih koji lažu. Ne samo po kriterijima nacije ili etničke skupine, već nažalost i vjere, s tim da su oni vječito „drugi“ ili „njihovi“ automatski predstavljani kao oni koji su protiv Boga. Prilično je nezgodno kada te kao dijete tjeraju da biraš između dvije strane za koje osjećaš da su obje tvoje. Kada ti nogom u tlu zacrtaju prašnjavu brazdu i autoritarno ti sugeriraju prestrojavanje „kako-bog-zapovijeda“. Olakšat će ti odabir tako što će one druge uvijek ocrniti koliko mogu, a tebe potapšati po ramenu kad god odabereš „pravu“ stranu egzistencijalne i u svakom smislu nepravilne prašnjave crte. Zanimljivo je da će svakom sljedećom prilikom odabir biti još lakši. Sve dok i sam postaneš nesvjestan vlastitih svrstavanja.

Često tek naknadno saznamo što je u našoj osobnoj povijesti bilo dobro, a što loše. Gospodar posjeda u Isusovoj priči naređuje svojim radnicima da pričekaju i da tek na kraju žetve donesu odluku i razdvoje beskorisno od dobroga.

Nadu i opuštenost (ili možda spokoj?) kao temeljni stav pred situacijama koje nas zabrinjavaju i zbog kojih se osjećamo ugroženima, možemo samo poželjeti. Smirenost čovjeka na čijem polju pšenica uspijeva jednako kao i korov ne treba shvatiti kao neaktivnost ili prepuštanje sudbini. On daje priliku svakoj biljci; do žetve bi trebalo biti jasno što gdje pripada. Umijeće je međutim izdržati u međuvremenu, zadržati prijeko potrebnu prisebnost i ne gubiti nadu.

Nije lako čekati; čekanje traži strpljivost. Čekanje traži pozorno praćenje razvoja događanja te pretpostavlja povjerenje da će na kraju ipak prevladati dobro. Na kraju Isusove priče žeteoci ipak donose jasnu odluku: beskorisno se spaljuje, a žito završava u skladištu. Život je dakle maraton, a ne sprint.

Tri upozorenja i tri iskušenja

Ova Isusova prispodoba sadrži tri jasna upozorenja:

Osim što upozorava na opasnost populističkih i pojednostavljenih rješenja koja mogu napraviti više štete nego koristi, također nas upozorava i na naše ishitrene sudove. Iskustvo nas uči da je potrebno određeno vrijeme prije nego se o nekomu ili nečemu donese ispravan sud. Do tada je važno držati se presumpcije nevinosti.

Međutim, ova prispodoba završava na kraju jasnom presudom, što nam želi reći da i neodlučnost i nezainteresiranost mogu biti kobna iskušenja. I na ovo smo također upozoreni u današnjem evanđelju.

Poput radnika iz ove priče, i mi bismo trebali pažljivije promatrati kako se naši postupci razvijaju te kakve efekte imaju dugoročno i nas i na druge.

Na koncu je ipak potrebno jasno se distancirati od svega onoga što ne valja u našim životima.

Tri spoznaje

Ako iz ove prispodobe želimo izvući tri spoznaje za naše političko, društveno ili crkveno djelovanje, imat ćemo dovoljno materijala:

Prije svega, važno je sijati dobro sjeme. To se ne događa samo od sebe. Nije svejedno, a nije ni nevažno čemu sve dajem pozornost i na što trošim svoje vrijeme i energiju.

Divim se ljudima koji se svakodnevno bore za dostojanstvo svake osobe, društvenu pravdu i za onaj bolji svijet u svakom smislu. Ali također cijenim i sve one koji koriste svoje vrijeme i talente za razvoj novih tehnologija, širenje / prenošenje znanja ili povećanje prosperiteta za sve ljude, bez ikakve iznimke. S druge strane, oprezan sam prema ljudima koji misle da moraju spriječiti smak svijeta, koji pokušavaju spasiti “bezbožni Zapad” ili koji žele svim svojim silama sačuvati “čisti nauk” Crkve. Ali isto tako se čuvam ljudi koji žive samo za sebe i prije svega teže zadovoljenju vlastitih potreba, bez obzira na svoje bližnje.

Cijenim ljude koji otvorenih očiju promatraju život i zbivanja u svijetu i koji rade na tome da jasnije i bolje znamo razlikovati što je dobro, a što loše za sve nas.

Maraton je pred nama

Papu Franju često kritiziraju da nije toliko odlučan kao njegovi prethodnici. No, Franjo pazi da ne donese ishitrene sudove o ljudima koji drugačije misle, osjećaju i žive. Umjesto toga, on Svjetskom sinodom poziva ljude na raspravu i pronalaženje najboljih rješenja za one goruće probleme. Ovo bi trebao biti uobičajen način međusobnog slušanja i zajedničkog traganja za rješenjima. U ovom njegovom pristupu ima nešto mudrosti i opuštenosti zemljoposjednika iz Isusove priče.

Prava slika Boga je Isus iz Nazareta; tko njega vidi, sluti zapravo kakav je i sam Bog. Jer, ako analiziramo današnje Evanđelje, Bog nikad nije namjeravao stvoriti kristalno savršen svijet, u kojem se ne smije biti drugačiji. Ako je istina da na ovom svijetu nema dobra bez zla i da uz žito raste i ono što se često smatra korovom, onda ga trebamo pustiti da raste te sve ostalo prepustiti Bogu.