Marksist i svećenik: Prije 100 godina rođen je Ernesto Cardenal
Tockazarez.hr
20.01.2025
KNA
Spojio je naizgled nespojivo – bio je marksist i mistik, političar, svećenik i pjesnik. Ernesto Cardenal vjerovao je da je sve međusobno povezano. Prije 100 godina došao je na svijet.
Sa svojom dugom kosom, bradom i prepoznatljivom baskijskom kapom, Ernesto Cardenal bio je jedna od najupečatljivijih ličnosti Latinske Amerike. Teško ga je bilo svrstati u samo jednu kategoriju. Bio je svećenik, mistik, borac otpora, revolucionar, pjesnik, marksist i bivši ministar kulture Nikaragve. Rođen je 20. siječnja 1925. u nikaragvanskom gradu Granadi.
Cardenal se opisivao kao „sandinist, marksist i kršćanin“. Nakon rušenja Somozine diktature 1979. godine, za ljevicu je postao simbol da se kršćanstvo i marksizam mogu uskladiti. Smatrao je da pripada narodu: „To je moja dužnost kao pjesnika i moja dužnost kao svećenika.“
Kršćani i komunisti zajedno?
Te godine savez raznih snaga zbacio je obitelj Somoza, koja je od 1936. čvrsto držala vlast u svojim rukama. Prvi put u povijesti, kršćani i komunisti zajedno su ostvarili promjenu vlasti. No, katolički konzervativci vidjeli su u Cardenalu opasnog zagovornika pogrešne interpretacije Biblije.
Zbog toga što je, zajedno s još dvojicom svećenika, prihvatio ministarsku dužnost u revolucionarnoj vladi, papa Ivan Pavao II. 1985. godine zabranio mu je obavljanje svećeničkih dužnosti. Cardenal je na to reagirao stoički i prkosno, kako je bio sklon: „Moje svećeništvo je drugačije vrste, pa nije potrebno tražiti ukidanje sankcije.“ I time je završio. U veljači 2019. papa Franjo ukinuo je zabranu, što je bio simboličan čin pomirenja.
Cardenal je više puta izražavao simpatije prema papi Franji: „On unosi promjene u Vatikanu. Preciznije, stavlja na noge ono što je stajalo naopako.“
No, Cardenal, koji se opisivao kao potpuno nemuzikalan i daltonist, bio je više od svog odnosa s Crkvom. Čak i u devedesetima putovao je po zemljama njemačkog govornog područja i čitao svoje pjesme i priče. Njegova Knjiga o ljubavi jedno je od njegovih najpoznatijih djela. Prevedena je na 18 jezika i smatra se klasikom moderne meditativne literature. „Čovjek je stvoren iz ljubavi i za ljubav“, piše u toj knjizi. Ili: „Cijela priroda je lijepi rukopis Božji, a u njegovu pismu nema nijednog besmislenog znaka.“
Za svoje književno stvaralaštvo dobio je brojne međunarodne nagrade, uključujući Nagradu za mir Njemačkog knjižarskog udruženja 1980. godine i španjolsku Nagradu kraljice Sofije za iberoameričku književnost 2012. Kritičari su ga nazivali „utemeljiteljem mistične latinoameričke književnosti“ i „jednim od najoriginalnijih kršćanskih mistika 20. stoljeća“.
„Kontemplacija nas je dovela do revolucije“
Godine 1966., taj nekonformist, koji je čak i u njemačkoj zimi hodao u otvorenim sandalama po ledu i snijegu, osnovao je na otoku Solentiname na jezeru Nikaragva zajednicu nadahnutu izvornim kršćanskim idealima. Tražio je kontemplativni život koji je bio posvećen molitvi, samoći, tišini i meditaciji. No, teolog nije zaboravio svakodnevicu običnih ljudi. „Kontemplacija nas je dovela do revolucije. Inače to ne bi bila prava kontemplacija“, prisjećao se.
Do kraja života, Cardenal, koji je preminuo 2020. u Managui, smatrao je da su kršćanstvo i marksizam spojivi. Unatoč trendovima, predviđao je „stoljeće marksističkog kršćanstva“. Najvažnijom odlukom svog života smatrao je posvetu Bogu: „A time i narodu i revoluciji.“
U svom posthumno objavljenom djelu Ništa ne postoji samo – Posljednje pjesme, jasno se vidi koliko je široko razmišljao, ali i koliko je ponizno gledao na ulogu čovjeka u svemiru – usred više od stotinu milijardi galaksija. Ipak, čvrsto je vjerovao da Bog drži cijeli svemir na okupu. „Ništa ne postoji samo; biti znači biti ujedinjen“, napisao je. Veliki prasak sve je povezao zajedničkim podrijetlom i konstantnom vezom – i u trajnoj kreaciji, zajedničkom budućnošću. „Prema Cardenalovom shvaćanju, jedan plus jedan nije dva, nego jedan. Spasenje nije spasenje pojedinca, već svih zajedno.“