Masoni: od malog kruga do velike lože

Predstavljaju se kao dobrotvori, dok ih Crkva promatra s dozom kritike: masoni. Prije 300 godina osnovali su svoju prvu centralnu organizaciju. Pogled iza kulisa otkriva proturječnosti koje je potrebno razumjeti.

Gospoda koja su se 24. lipnja 1717. okupila u londonskoj gostionici neobičnog imena Goose and Gridiron („Guska i roštilj“) nisu toliko žudjela za aleom koliko za sklapanjem pakta među muškarcima. Tog su dana, prije 300 godina, u toj gostionici džentlmeni osnovali savez koji će ispisati povijest. Goose and Gridiron postala je mjesto rođenja prve velike lože masona. Taj je korak postavio temelje za globalni uspon organizacije koja je do danas obavijena mitovima i tajnama – i koju neki crkveni velikodostojnici još uvijek izbjegavaju poput „vraga i svete vode.“ Ironično, korijeni pokreta leže upravo u crkvenom okruženju.

Povijesni temelj pojedinačnih loža, kako se lokalna udruženja još uvijek nazivaju, bile su srednjovjekovne građevinske kolibe, na engleskom lodges, povezane s velikim katedralama tog vremena. U tim su kolibama klesari kamena – visoko specijalizirani obrtnici koji su inzistirali na svojoj neovisnosti od cehovskog sustava – razvili vlastita pravila rada i života, uz specifične rituale i simbole. Na tu tradiciju masoni su se kasnije nadovezali, piše Alexander Giese u svom uvodu u masoneriju. Kako su “radnici na grubom kamenu” postali savez pjesnika i mislilaca, plemića i svećenika, ostaje predmetom spekulacija.

Prema najuvjerljivijem objašnjenju koje nudi Giese, masoni su slijedili trag društava koja su od početka novog doba, često oslanjajući se na antičke pisce i filozofe, težila obnovi, odnosno reformaciji kako vjere tako i društvenog poretka. To ih je u očima Crkve činilo sumnjivima – unatoč činjenici da su masoni na svojim zastavama istaknuli bratstvo, toleranciju i karitativno djelovanje. Papa Klement XII. pokušao je 1738. godine zaustaviti njihov utjecaj svojom bulom In eminenti, no to nije spriječilo širenje masonstva.

Tajnovitost kao dio identiteta

Masonstvo je već 1730. našlo uporište u Sjevernoj Americi. Drugi najstariji savez – Grand Orient de France – osnovan je 1773. godine u Francuskoj, no kasnije se odvojio od londonske braće. Među poznatim članovima često se navode: skladatelj Wolfgang Amadeus Mozart, pjesnik Johann Wolfgang Goethe, prvi predsjednik SAD-a George Washington i Henry Dunant, osnivač Crvenog križa.

Ipak, te informacije treba uzeti s rezervom. Određena sklonost tajnovitosti inherentna je masonstvu, premda članovi ne vole da ih se naziva tajnim društvom. Kroz povijest su često bile šire teorije zavjere. Još uvijek postoji publika željna poluinformacija o ložama, što su primjerice koristili autori bestselera poput Dana Browna u svom trileru Izgubljeni simbol.

Napetosti u odnosima između masona i Crkve i dalje postoje. Drugi vatikanski koncil (1962.-1965.) stvorio je, prema Leksikonu za teologiju i Crkvu, osnovu za dijalog kroz Deklaraciju o vjerskoj slobodi. Međutim, 1983. godine tadašnji prefekt Kongregacije za nauk vjere, kardinal Joseph Ratzinger, ponovno je potvrdio da se katolici koji su članovi lože “nalaze u stanju teškog grijeha” i stoga ne mogu primati pričest. Principi masonstva, kako je naveo, “nespojivi su s učenjem Crkve.”

Religijska indiferentnost i moderni odnosi

Kritičari masonima predbacuju religijsku indiferentnost: ideja “svemogućeg graditelja svih svjetova” predstavlja najmanji zajednički nazivnik za veliko duhovno jedinstvo, čime se izbjegavaju sporovi oko vjere i vjeroispovijesti. Ipak, to ne isključuje prijateljske kontakte s Crkvama. Primjerice, evangelička crkva sv. Mihovila u Hamburgu, poznata i kao Michel, u svibnju je primila fontanu od kararskog mramora kao dar najstarije njemačke masonske lože, “Absalom kod tri koprive.”

Joachim Heinz, KNA