Migranti na rubu željezničkog kolodvora u Rijeci

Katolički, pravoslavni i protestantski studenti i predavači imali su priliku upoznati se na licu mjesta sa situacijom na tranzitnom punktu za migrante u Rijeci.

Tri bijela kontejnera stoje u blizini željezničkog kolodvora u Rijeci, a pored njih šestero migranata koji su tog dana stigli u Rijeku. Trideset i šest je stupnjeva, sunce udara na riječki asfalt. Umor im se vidi na licima. Nešto razgovaraju među sobom dok se polagano ispred kontejnera okupljaju katolički, pravoslavni i protestantski studenti i predavači ovogodišnjih Mediteranskih teoloških susreta.

Mogli bismo kazati da jedan svijet gleda u drugi. Kako organizatori Mediteranskih teoloških susreta objašnjavaju, želja im je da studenti iz prve ruke upoznaju rad s migrantima na tranzitnom punktu u Rijeci. Teologija naime nije nešto što se radi samo za radnim stolom u klimatiziranom uredu, nego u stvarnome životu stvarnih ljudi i njihovih sudbina. Tamo gdje ne bismo očekivali život, kao ovdje na rubu željezničkog kolodvora u Rijeci, zapravo čekaju teške sudbine ljudi, migranata.

Oni koji stižu na tranzitni punkt u Rijeci, često dolaze iz Afganistana, Pakistana i Indije, iz zemalja Bliskog istoka poput Irana, Turske i Palestine. Ima i onih iz afričkih zemalja, iz Konga, Tunisa, ali i Kubanaca koji zbog jezika žele u Španjolsku. Ovi mladi muškarci u potrazi su za poslom, ali nije rijetkost vidjeti i cijele obitelji s malom djecom ili starije ljude. Njima Rijeka nudi topli obrok, obuću, tuš, razgovore i medicinsku pomoć – bar onu minimalnu.

Prije dvije godine Riječka se nadbiskupija uključila u inicijativu humanitarnih koridora zajedno s Isusovačkom službom za izbjeglice (JRS). Do sada je kroz tranzitni punkt za migrante prošlo više tisuća ljudi, objasnio je ravnatelj Isusovačke službe za izbjeglice Stanko Perica. Volonteri i djelatnici Isusovačke službe za izbjeglice susreću se neprestano s teškim životnim sudbinama izbjeglica, koji su morali napustiti svoje domove, prijatelje, rodbinu, u nadi za boljom budućnošću.

Riječki nadbiskup Mate Uzinić već je na Svjetski dan izbjeglica kazao kako u Riječkoj nadbiskupiji u ovom tranzitnom punktu vide način da budu „bližnji i u svakom čovjeku vide Kristovo lice”.

“Više puta smo si postavili pitanje možemo li učiniti i više. Sigurno možemo, ali valja priznati i da već činimo mnogo vraćajući ljudima koje je nevolja dovela u naš grad djelić ljudskog dostojanstva. Naši volonteri i djelatnici Isusovačke službe za izbjeglice svaki dan svjedoče težini s kojom se susreću ovi ljudi koji, odlazeći od svojih domova, obitelji, prijatelja u nadi da će ih dočekati bolja budućnost iza naših otvorenih vrata, često prolaze izrazito opasne putove, koje bismo mi, u zemljama kroz koje prolaze i u koje su nakanili doći, mogli učiniti manje opasnima samo kad bismo to htjeli”, istaknuo je Uzinić tada.

Malo dalje prema šatoru u kojemu spavaju migranti, prolazimo pored natpisa na vratima naočigled napuštene zgrade. Natpis kaže: „Fight racism now!“ Poruka je bitna, pogotovo u pogledu današnjeg populizma i nacionalizma koji šire strah i mržnju prema migrantima koji dolaze iz, kako se često kaže, „onih tamo“ zemalja.

Da je poruka zaživjela u Katoličkoj crkvi u Rijeci, vidi se po zalaganju Isusovačke službe za izbjeglice, Riječkog Caritasa odnosno Riječke nadbiskupije. Kaže Perica da je sretan što imaju priliku pomoći migrantima, da bar nekoliko dana koliko su u Hrvatskoj imaju dostojanstven boravak i da se mogu tuširati, dobiti lijekove, hranu i odjeću. Druge institucije se nažalost nisu toliko pomakle.

Timothy Radcliffe u svom se izlaganju, o kojemu smo pisali ovdje na portalu, također dotakao ove teme. „Ako zalupimo vratima, nestat ćemo. Crkve bi trebale biti model životvornog odgovora ljudima u našem nesređenom svijetu. Trebali bismo utjeloviti životvornu gostoljubivost”, kazao je britanski dominikanac. „Ovo je ujedno i jedno od najhitnijih pitanja našeg vremena, posebice na Mediteranu. Kako se možemo sprijateljiti sa strancima, ostajući svoji, a opet otvoreni za transformaciju? Naše društvo suočeno je, kao nikada do sad, susretom punim nade i straha prema strancima“, zaključio je Radcliffe.

Dok je grupa katoličkih, pravoslavnih i protestantskih studenata nastavila svoj program prema rasporedu susreta, migranti nastavljaju svoj put neizvjesnosti. Naše rasprave o podjelama koje su nam zaista bitne za dijalog u Crkvi, čine se na trenutak tako sitnima i nebitnima prema vrijednosti ljudskih života koji pored nas prolaze i pate, a mi ih gotovo ne doživljavamo.