Misija i evangelizacija: Pristup ljubavi

Ljubav zahtijeva spremnost da se kroz taj proces učenja dublje upoznamo i mijenjamo.

„Biti ‘misionarski’ za Crkvu znači reći drugim generacijama, tuđim kulturama, novim ljudskim težnjama: ‘Nedostaješ mi’ – ali ne kao što to govori zemljoposjednik o polju svog susjeda, već kao što to govori netko tko je zaljubljen. Kada se naziva ‘katoličkom’, Crkva se automatski definirana kao savez između Božje jedinstvenosti i pluraliteta ljudskih iskustava: Uvijek iznova pozvana obraćati se Bogu (kojeg nije i bez kojeg ona nije ništa), odgovara tako što se okreće prema drugim kulturama i regijama, prema drugim povijestima, prema drugim ljudima koji nedostaju Božjoj objavi.“

Ove riječi francuskog isusovca Michela de Certeaua postale su i središte mog razumijevanja misije i evangelizacije.

Za njega je misija “izjava ljubavi” prema drugima.

Ti drugi nedostaju Božjoj objavi, tj. nezamjenjivi su za vjernike kako bi i oni mogli „sve dublje razumjeti, bolje shvatiti i prikladnije objavljivati otkrivenu Božju istinu“. Bez uvida u vlastitu potrebitost, bez čežnje za drugima, bez spremnosti napustiti svoje i krenuti prema drugima, misija i evangelizacija nisu moguće. Misija je ukorijenjena u ljubavi. Ljubav je ovdje opisana kao potreba za drugima, jer su različiti. Razlike među ljudima ili kulturama stoga ne nestaju, već se prepoznaju kao spasonosne za povijest objave. Ta se ljubav ostvaruje kao proces transformacije, kao događaj preobrazbe, kao obraćenje Bogu. Konkretno, obraćenje postaje vidljivo u okretanju prema pluralnosti ljudskih iskustava.

Ova vrsta ljubavi predstavlja rizik.

Jer afirmacija različitosti i učenje iz razlika su uvijek obogaćujući, ali i uznemirujući. Ono vlastito često se dovodi u pitanje. To za sve involvirane uvijek znači i sukob, sram i bol. Takva je ljubav ugrožena samodostatnošću, sebičnošću i iskušenjem da drugoga prisvojimo za sebe. Iza toga se krije strah od svepreobražavajuće Božje ljubavi. Jer ona zahtijeva da se naša volja oblikuje Božjom voljom. To se događa kada riskiramo i u Božjoj ljubavi otvorimo se drugima. Bez tog duhovnog procesa učenja, misija je uvijek u opasnosti da druge pokuša uvjeriti u vlastito.

Crkvi su potrebni drugi kako bi bolje prepoznala i svoju vlastitu istinu.

To zahtijeva učenje razumijevanja njihove istine, znajući da to nikada neće biti u potpunosti moguće.

Ljubav zahtijeva spremnost da se kroz taj proces učenja dublje upoznamo i mijenjamo, što uvijek znači i gubitak i bol; ona zahtijeva uzajamnost odnosa i zahvalnost jednih prema drugima, čak i ako jedni drugima ostanemo strani. Taj rizik omogućuje Božja ljubav koja pomaže ljudima naučiti voljeti. Tek u ovom kontekstu, riječ misija, opterećena raznim povijesnim konotacijama i teretima, nadamo se, ima budućnost.

Regina Polak, Mission in Europa? Auftrag – Herausforderung – Risiko. Tyrolia Verlag, Innsbruck Wien 2012.