Može li teologija?

Ovogodišnji blagdan Svih svetih, uz sebi pripadajuću ideju svetosti i savršenosti, dobio je i dimenziju promocije teologije.

Naime, papa Franjo je objavio motuproprij Ad theologiam promovendam, čime je posuvremenio Statut Papinske teološke akademije pozivajući je na proročku i hrabru kulturnu revoluciju.

Ovaj kratak i jezgrovit tekst poziva na “stalnu pozornost na znanstvenost teološke refleksije, transdisciplinarni dijalog s drugim znanstvenim, filozofskim, humanističkim i umjetničkim znanjem, s vjernicima i nevjernicima, s muškarcima i ženama različitih kršćanskih vjeroispovijesti i različitih religija” (br. 9). To je hvale vrijedna i vrlo važna formalna inicijativa.

Iz teksta se mogu raspakirati mnoge izazovne teme i pitanja u trenutku kada je sve manje interesa za humanističke znanosti, a time i za teologiju, pogotovo onu koju promoviraju vjerske zajednice.

Svaka znanstvena disciplina ima svoj domet gledanja koji produbljuje i proširuje mukotrpnim i zajedničkim radom. U svakoj znanosti postoje stvari koje nadilaze misaone ili laboratorijske mjerne instrumente. Nemoć pred sveopćim i nedokučivim je opća stvarnost. Teologija u tom smislu ima puno toga za propitati i ponuditi najprije samoj sebi, a onda i drugima.

Načelno, teologe u javnost plasiraju teološki fakulteti. U kontekstu papine inicijative, to su uglavnom konfesionalni (tj. katolički) teološki fakulteti. Rečeno plastično: oni se uglavnom bave pripremom klera, posvećenih osoba, vjeroučitelja i(li) osoba koje rade u crkvenim institucijama, medijima i sl. Teško je govoriti u cjelokupnom geopolitičkom smislu, ali uz neke varijacije na temu, to je uglavnom tako. Teologija je naravno široko područje, no postavlja se pitanje na koji način se profili studenata teologije konkretno pripremaju na suvremene društvene, političke i ekonomske stvarnosti? S obzirom na poziciju, npr. klera ili vjeroučitelja, ide li to samo do razine suosjećanja s drugima i prepoznavanja sa situacijom (što je dosta slaba pozicija) ili se može učiniti nešto konkretnije?

Djelovanje teologa u sjeni dobivenog mandata je krhka pozicija za otvaranje novih pitanja i odgovora, jer iza ugla uvijek čuči neka provjera pravovjernosti.

Uz nepažljivo rukovanje, ovakav sustav lako sklizne u dvoličnost. Ljudi kao da se nađu u nekom limbu između onoga što je Maslow nazvao najosnovnijim ljudskim i potrebama za sigurnošću (tj. imati krov nad glavom, jesti, piti, spavati koje ovdje možemo prevesti i u apsolutnu sigurnost neke trenutne istine te potrebama rasta (samopoštovanje, samoostvarenje i sl.). Ovo potonje često ostaje blokirano. Suradnja o kojoj Papa govori treba početi misaonom i kulturološkom reformom unutar same uže Crkve, tj. među klerom, profesorima teologije i onima koji su na ovaj ili onaj način s njim povezani.

Dozvoljava li studij konfesionalne teologije konkretno upoznavanje studenata s raznim pitanjima i odgovorima društva? Na koji način problematizira teologiju u odnosu na, primjerice, ekonomiju? Pada mi na pamet Watermanov članak o odnosu između teologije i ekonomije u enciklici Caritas in Veritate, u kojem pokušava prikazati disonancu između teoloških učenja Katoličke Crkve i onoga što u ekonomskom smislu enciklika propagira. Naime, u CV, papa Benedikt XVI. se eksplicitno referira na ekonomske koncepte kao što su društveni kapital, ljudski kapital, internalizacija ekoloških troškova, vladavina prava i inicijativa pojedinca. Svećenici i teolozi žive u raznim društvenim kontekstima. Žive u raznim političkim i ekonomskim sustavima, kaosima, diktaturama i njihovim izmjenama. Odgaja li teologija na poniznu hrabrost nošenja s ovim stvarnostima? Pitanje izvrsnosti nije pitanje doktrinalno-kabinetske čistoće već i pitanje uslužnosti narodu. To se u nekoj mjeri očituje u studijima teologije, kojima je primarni cilj plasirati službenike Crkve.

Dozvoljava li sustav koji je doktrinalno i hijerarhijski postavljen ‘odozgo prema dolje’ da se učini nešto konkretnije, tj. gdje je tu inicijativa pojedinca?

Kako teologija i crkvena zajednica reagiraju kad pojedinac ponudi nešto novo? Sjetimo se npr. početaka majke Tereze iz Kalkute.

Nadalje, u smislu implicitne duhovnosti i teologije, trapisti u Banja Luci su, uz već svojstveno duhovno vodstvo, zapošljavali mnoštvo ljudi u okolici te na taj način omogućivali mnogim ljudima konkretnu egzistenciju. Kasnije je taj sustav kihnuo zbog povijesno-političkih okolnosti. No, postoje i neki suvremeni primjeri sličnog funkcioniranja opatija i ekonomski pogonjenih crkvenih entiteta. Ovo je važan element jer se službeni stavovi Crkve tiču skoro svih elemenata ljudskog življenja pa je lijepo kad se to vidi u konkretnoj stvarnosti koja nije nužno pastoralno i liturgijski uvjetovana, već ide u samu srž održivosti ljudske egzistencije.

Nadalje, može li se u modelu transcendentalnih obećanja pod devizom “Bog plati,” milostinje i najma povijesno naslijeđenih nekretnina ispravno razumjeti i konkretno osjetiti dinamika poslovanja? Crkva uglavnom živi od nadnaravnih i zagrobnih modela obećanja (id est: srž kršćanstva je vjera u uskrsnuće) koja njenim članovima de facto omogućuju da žive “sada.”

Kad maknemo transcendentalni i sakramentalni element, Crkva se pokazuje kao samo jedna u nizu društvenih organizacija, ali s jako usporenim updateom. U kontekstima, gdje se transcendentalni model izgubio i gdje je praktičnih vjernika sve manje, zatvaraju se crkve (radi troškova), a naslijeđena imovina se prodaje ili iznajmljuje. Europa je puna takvih primjera. To naravno ima domino efekt na zvanja, na poimanje društva, vlastitog smisla i same molitve. Rečeno jezikom većine ljudi: kad nemate posla i primanja, a imate obitelj, djecu i troškove, prisiljeni ste povlačiti očajne poteze gubitka krova nad glavom i pripadajućih materijalija. Upravo to se događa, samo to “finije” izgleda kad se radi o nekoj velikoj instituciji. To su zapravo neugledni potezi prema povijesti i ljudima koji su to mukom stjecali i ustupali. U modelima funkcioniranja istinske prihvaćenosti vjere, narod nosi Crkvu i Crkva nosi narod (npr. model funkcioniranja Crkve u katakombama, drevnim i modernim). To se događa primarno u duhovnom smislu koje, ako traje, prijeđe u običaj i kulturu sa koje kontekst, povijest je pokazala, nerijetko sastruže ono duhovno, a ostavi uglavnom ono etno-ritualno.

Susret s Bogom je primarno intiman i nenametljiv; sve ostalo su manifestacije.

U nekim državama mnogi svećenici dočekaju starost bez ijednog dana radnog staža (tj. bez mirovine). Neki su također statusa lošijeg od socijalnog minimuma, osamljeni, te s vrlo krhkim društvenim i emocionalnim životom. Odgovoran za grupu ljudi, prijatelje i neprijatelje, s maksimalnim davanjem, a minimalnim primanjem. Kako ti propovjednici teologije gledaju na tu samu teologiju? Mogu li to oni uopće s pozicije siromaha i poslušnika u top-down sustavu?

S druge strane crkvenog spektra, nalazimo doktrinalno i hijerarhijski odgovorne ljude koji nerijetko doživljavaju, da tako kažem, siromaštvo odgovornosti. Formalno su odgovorni, mogu imati i pristup ovoj ili onoj količini dobara, a zapravo im konstantno vreba osamljenost u kaosu vlastitog materijalnog besmisla, hijerarhijskog, a i općedruštvenog nerazumijevanja. Neke od njih pozicija toliko odvoji od stvarnosti da zapravo ne znaju o čemu pričaju i što rade. Uostalom, papa Franjo ne kritizira bez razloga klerikalizam kao pošast koja nagriza Katoličku crkvu iznutra. Kako teologija može progovoriti npr. ovakvim i u ovakvim stvarnostima, introspektivno?

Nadalje, ako se teologija postavi kao disciplina koja sebe i druge treba i može promišljati u svjetlu Objave i poklada vjere (depositum fidei), na koji se način onda artikulira suradnja s drugim disciplinama? Je li naglasak na teologiji ili suradnji? Poučava li teologija znanstveni kontekst ili kontekst poučava teologiju? Je li ga samo pasivno informira kao što je nekoć razvoj doktrine npr. instrumentalizirao Pismo (dicta probantia)?

Događa li se suradnja u binarnom načinu razmišljanja i ponašanja (tj. pravovjerno vs heretično) ili dolazi do rukovanja i suživota bez takvih ploča dekaloga? Može li konfesionalna teologija izdržati interdisciplinarni sastanak bez shvaćanja vlastitog identiteta u ovom binarnom kodu? Da poguramo stvar malo dalje: u što se ona pretvara ako makne taj kod? Gubi li ime, te crkveni i intelektualni identitet?

Možemo li zamisliti teze doktorata na vjerskim fakultetima, koje bi se direktno kosile sa službenim stavovima Crkve o bilo kojem pitanju?

Neki fakulteti i pojedinci pokazuju u tome hrabrost. S druge strane, tamo gdje se očekuje implicitno ponavljanje doktrine i službenih stavova, postaje suvišno provoditi istraživanje koje vodi novim znanjima. Ako se drži da su teze dobro postavljene i istinite, onda ne bi trebalo

biti straha da ih bilo što može ugroziti.

Teolozi obično u procesu čitanja i upoznavanja primijete nešto zanimljivo, onda to promisle pa traže načine da to ugrade u teologiju i obratno. Tako su nastajale razne teologije kroz povijest. Implicira li ovaj motuproprij ohrabrivanje ovakvih postupaka? Ako da, kako će se ti postupci i pojedinci unutar njih nositi sa stupom objavljenih Istina i nauka Crkve? Postoji li ovdje prostor koji ne završava gubitkom institucionalnih pozicija i teološkim sankcioniranjima koje onda institucija u mnogim slučajevima zakašnjelo (npr. Yves Congar, Jürgen Moltmann) ili tek zagrobno prizna (npr. Meister Eckhart)? Institucije su uvijek sporije od pojedinca, ali ako postoji dobrohotna ljubav prema Istini, onda nasilje ustukne.

Može li se, primjerice, socijalni nauk Crkve, koji de facto ulazi na sklisko i brzo izmjenjujuće područje politike, postaviti u poziciju slušatelja ili se nalazi na trajnom govorničkom mjestu? Može li se dogoditi zdrava kombinacija obje dimenzije? Želi li motuproprij poručiti katoličkim teolozima da promatraju teologiju, poput njenog razloga i  motivatora iz Nazareta, kao utjelovljenu stvarnost istovjetnog, a ne ‘odozgo prema dolje’ sustava?

U svom susretu sa slijepcem, Isus mu postavlja pitanje da bi mu dao riječ: “Što želiš da ti učinim?”

Njegova iscjeliteljska moć dolazi nakon što slijepac osjeti prostor za vlastitu riječ. Nazarećanin ne liječi ex cathedra. Sveti Pavao je lijep primjer slušanja i snage iscjelitelja iz Nazareta.

Istini ne trebaju dodatna obrana i zaštita. Ona je dovoljno jaka i sjajna da samu sebe drži. Isus je to pokazao konkretno i bez straha.