Na rubu puta

Evanđelje nije sentimentalna priča. Ono je poziv na razaranje iluzija.

Ljudi su, kako to odveć patetično zvuči, na putu. Ali put ne bira uvijek čovjek – ponekad put bira njega. Životni pravci, skretanja, neizvjesni hodnici svakodnevice ne mogu se iscrpiti geografskom preciznošću. Karte života nisu dostupne na Google Maps, niti ih možemo označiti točkama interesa. A ipak, svi kročimo – svatko na svoj način – ulicama koje su duboko osobne, iako naizgled zajedničke.

Možemo li tim životnim ulicama dati nazive? Možemo li ih imenovati poput gradskih trgova, šetnica i raskrižja – kako bismo im dali i nekakvo značenje? Možda bi to bila najplemenitija vrsta urbanizma: mapirati vlastite staze – one kojima smo prošli i one kojima bismo željeli ići – jer upravo ondje prebiva naša budućnost. Retrospektiva i anticipacija bi time dobile lice. Možda čak i glas.

U evanđelju ove nedjelje zatičemo Isusa i njegovu družinu na rubu Jeruzalema.

Dani su pred Pashu, blagdan hodočasnika i putnika, svetkovina onih koji se nikada ne mire s ropstvom. Isus hoda s ljudima, među ljudima, ali i protiv ljudskih očekivanja. Njegov je hod politički, duhovan i potresan u isto vrijeme. To nije samo put u grad; to je put prema konfliktu. Isus sluti što ga sve čeka. Jer Jeruzalem nije puka geografska točka. To je prostor moći – religijske, društvene, simboličke. Put koji vodi u grad obasjan je zrakama nade, ali sjene koje čekaju iza zidina nisu bez oštrine. Ovaj put je Isus na njihovom terenu.

Što su njegovi suputnici ponijeli sa sobom s tog puta? Uspomene na ozdravljenja, šutnju o tajnama Kraljevstva, fragmente čuda i riječi koje još nisu razumjeli. Isus nije običan putnik – on je onaj koji, hodajući, otvara mogućnost da se svijet preokrene. Ali sve do sada, put je bio javan, gotovo idiličan. Sada dolaze vrata.

I gle, sve je naizgled spremno – osim činjenice da Isus ne jaše konja. On ulazi na magarcu. U carstvu gdje simbolika vlada čvršće od sablje, to nije bez značenja. To je poruga trijumfu. I subverzija svakog oblika moći. Umjesto parade: tišina i čudna blagost. Umjesto mača: evanđelje. Umjesto kontrole: ranjivost.

Ljudi kliču.

Ali kliču li Isusu ili vlastitim projekcijama?

Njihov usklik ne ide njemu, nego čežnji za Mesijom. A kada se očekivanja susretnu sa stvarnošću, često dolazi do nezadovoljstva i rušenja. „Ni kamen na kamenu neće ostati“ – reći će Isus. Rečenica koja nije prestala odzvanjati kroz povijest. Ne samo u rušenju hramova, nego u urušavanju naših iluzija i konstrukcija smisla koje ne podnose teret stvarnosti.

Jer uskrsnuće ne može nastupiti prije rušenja. Novi početak nikada nije udoban i lagan. Ni za Isusa, ni za njegove učenike. Hod prema Jeruzalemu je hod prema izdaji, nerazumijevanju, šutnji, križu. Prema svemu onome što cijeli život pokušavamo izbjeći. A ipak, na tom putu Isus izgovara riječi koje razotkrivaju srce Boga: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine.“ (Lk 23,34)

Danas i sami kročimo hodočasničkim putem – i to ne samo metaforički. Put koji je nekoć bio označen stanicama duhovnog rasta, danas je zakrčen šumovima: komunikacijskim šumovima, društvenim podjelama, psihološkim napetostima. Postajemo civilizacija konflikta – preosjetljiva, brza na osudi, spora na slušanju. I Crkva to osjeća. Umorna je, potresena, ponekad i izgubljena.

Ni kamen na kamenu ne ostaje.

Egzistencijalni potresi postaju pravilo. Ipak, Uskrs nam šapće: ustani. Skini starog čovjeka sa sebe – onoga koji je zarobljen strahom, opsjednut moći, upleten u mržnju i pohlepu. Kraljevstvo Očevo nije fikcija – ono je već sada tu, u pukotinama svakodnevice, u trenucima nježnosti, pravde, milosrđa. Tko ima oči, neka vidi. Tko ima srce, neka krene.

Evanđelje nije sentimentalna priča. Ono je poziv na razaranje iluzija. Hod za Isusom ne vodi autoputom uspjeha, niti obilaznicom sigurnosti. To je uska staza koja odbija gaziti preko drugih, koja ne nosi imena poput Ulica moćnika, Trg gomilanja nepotrebnog bogatstva ili pak Promenada korupcije. To je put koji prkosi logici svijeta. I baš zato ima smisla.

Iskustvo „zajedništva bez duše“, gdje usamljenost i ravnodušje guše nadu, jednostavno mora biti razbijeno. Neovisno gdje ga doživljavamo. Evanđelje, koje je doista Božja riječ, poziva nas: mislite dalje, idite dublje, orijentirajte se ponovno.

Ne zato što je to lijepo – nego zato što je istinito i prijeko potrebno.