Na Svjetskoj sinodi traži se slušanje bez predrasuda

Uključivanje, a ne isključivanje: To je ono što papa Franjo želi na Svjetskoj sinodi, piše Christof Haverkamp za katholisch.de.

Ne zvuči previše uzbudljivo da će Svjetska biskupska sinoda u listopadu raspravljati o sinodalnosti. Zvuči više kao neka međunarodna stručna konferencija u Rimu. “Što bi iz toga trebalo proizaći?” mogli bi se zapitati oni koji sumnjaju.

Ako se pogleda popis od 375 sudionika, ne čini se da će Svjetska sinoda biti dosadna. Ne samo zato što po prvi put laici, dakle muškarci i žene, imaju pravo glasa, unatoč činjenici da 275 biskupa – dakle pretežno stariji muškarci – i dalje čini većinu.

Zanimljivo je koga je Papa osobno stavio na popis: primjerice bivšeg radikalnog ljevičara koji se ponovno približio Crkvi ili nekadašnjeg prefekta Kongregacije za nauk vjere, kardinala Gerharda Müllera, koji je već oštro kritizirao Svjetsku sinodu i govorio o “krivovjerju” i “marksističkom obliku pronalaženja istine”. Na listi se također nalaze i američki kardinali konzervativnog krila – i američki isusovac James Martin, koji se zalaže za seksualne manjine.

Uključiti, a ne isključiti očito je načelo pape Franje, ukoliko je pomogao u stvaranju popisa. Svi članovi sinode, koliko god različiti po crkvenopolitičkim pitanjima, međusobno će (morati) razgovarati. Potrebno je slušanje bez predrasuda. Doduše, za to je potrebna velika tolerancija: od onih kojima reforme ne idu dovoljno brzo i od onih koji žele što manje promjena.

Svatko tko je malo proučavao crkvenu povijest zna da se Katolička crkva mijenjala u svim vremenima. Uvijek je nastojala pronaći odgovore na suvremena pitanja, a da pritom ne iznevjeri evanđelje. Stoga onaj tko polemizira s pojmom “rušilačka” ne razumije što Svjetska sinoda želi. Naravno, nije jasno hoće li doći do opipljivih rezultata. Ali bi bila šteta da samo ostane na lijepom razgovoru.

Christopher Haverkamp