Najteži pad

Što nam može reći treći Isusov pad pod teretom križa?

Možda pomišljamo na čovjekov pad uopće, na udaljavanje mnogih od Krista, na skretanju u sekularizam bez Boga. No, ne trebamo li misliti također na to koliko Krist mora trpjeti u svojoj vlastitoj Crkvi. Kako često se zlorabi sveti sakrament njegove prisutnosti, u koju prazninu i zloću srca često ulazi! Koliko puta slavimo sami sebe a da njega uopće ne uzimamo u obzir! Koliko puta njegova riječ biva izopačena i zloupotrijebljena! Koliko malo vjere ima u tolikim teorijama, koliko praznog govora! Koliko samo prljavštine ima u Crkvi, i upravo među onima koji bi mu po svećeništvu trebali potpuno pripadati! Koliko oholosti, koliko samodostatnosti! Koliko malo poštujemo sakrament pomirenja u kojem nas on čeka da nas podigne iz naših padova! Sve je to prisutno u njegovoj muci. Izdaja učenika te nedostojno primanje njegova tijela i krvi najteža je Otkupiteljeva patnja, ono što mu probada srce. Ne ostaje nam ništa drugo nego iz dubine duše uputiti mu vapaj: Kyrie eleison – Gospodine spasi nas! (usp. Mt 8,25).

Gospodine, često tvoja Crkva sliči lađi koja tone, lađi u koju sa svih stana nadire voda. I na tvojoj njivi vidimo više kukolja nego pšenice. Zaprepašćuje nas tako uprljana odjeća i lice tvoje Crkve. Ma sami mi ih prljamo. Mi sami smo oni koji te izdajemo svaki put nakon naših velikih riječi, naših velikih gesta. Smiluj se svojoj Crkvi: i unutar nje Adam pada uvijek iznova. Našim padom povlačimo te na zemlju, sotona se smije, jer se nada da se više nećeš moći uspjeti podići iz toga pada; nada se da ćeš oboren u padu svoje Crkve ostati na tlu pobijeđen. Ti, međutim, ustaješ. Ti si ustao, uskrsnuo si i možeš uspraviti također i nas. Spasi i posveti svoju Crkvu. Očisti i posveti sve nas.

Joseph Ratzinger [IX. postaja iz Puta križa u rimskom Koloseumu, 25. ožujka 2005.]