Ne spominji mi Boga

U zimu 2016. godine živio sam u malom stanu na Koševskom brdu u ulici Muhameda Hadžijahića, onoj istoj ulici u kojoj je živjela Nada Đurevska.

Nalazio sam se u sličnoj situaciji kao danas: na friško samac, nedefinirane budućnosti i okrenut nezavršenim pričama vlastite prošlosti. Navirale bi redovno misli o samostanu, Bogu, kraju jedne ljubavi i o vlastitoj praznini koja je nekako s vremenom narasla. Kroz prozor hladnoga stana gledao sam na produžetak pruge, gdje bi u neka bolja vremena bili parkirani vozovi. Stotinjak metara na lijevu stranu nalazi se Glavna željeznička stanica, a nešto udaljenije iza brda na desno smješteno je groblje na Barama. Ondje je već više od dvije godine ležao moj profesor fra Luka Markešić. I svaki put kad bih se pretjerano sa sobom raspričao o Bogu, sjetio bih se njega.

Ne znam više je li se ovo desilo meni, jesam li uopće bio svjedokom ili je priča prenesena od starijih generacija pa sam je ja, kako se to često dešava u zajednicama dijeljenih sjećanja, prihvatio kao nešto što se dogodilo meni.

Ispiti iz dogmatike kod fra Luke imali su dva dijela: pismeni i usmeni. Nakon pismenog i usmeni dio bismo odgovarali jedni pred drugima. S puno došaptavanja i velikom vjerojatnoćom da ćemo reći koju riječ viška, da njezino značenje nećemo znati obraniti pred fra Lukom i da ćemo morati ponovno grijati stolicu za neki drugi dan. Osjećaj sramote bio je neznatno ublažen otvorenim i glasnim smijehom kolega i činjenicom da su padali jednako i pametni i glupi, i oni koji su se dobro spremili i oni koji su bili lijeni.

U jednoj takvoj epizodi jedan od elokventnijih kolega, sada već sigurno dobar propovjednik u nekoj od franjevačkih župa u Bosni, nakon što je očito promašio temu u pismenom dijelu ispita, svoje neznanje branio je velikim i bremenitim riječima. I na svako fra Lukino potpitanje, student bi se nadugo i naširoko raspričao o Bogu. U jednom trenutku fra Luka ga prekida i izgovara famoznu rečenicu: „Još mi samo jednom spomeni Boga, past ćeš ovaj ispit.“

Danas dok pišem ovaj tekst svako malo ustanem do kuhinjskog prozora. Gledam na stuttgartski glavni kolodvor i vozove kako učestalo prolaze. Zapalim cigaretu i prisjetim se kako sam zadnji put vidio fra Luku na fra Ivanovom imendanu u samostanu na Bistriku. Fra Luka nije bio pravi pušač, ali se znao na imendanima očešati o nas mlade pušače i zapaliti jednu ili dvije. Tada me je ugodno iznenadilo da netko u mojim očima tako tradicionalan i dogmatičan, nakon sto je zapalio cigaru, traži od nas koji smo započinjali pjesme da za njegovu dušu otpjevamo sevdalinku „Sejdefu majka buđaše“.

Ne znam koje je emocije u fra Luki budila ova pjesma, ali je meni postala poput molitvenog psalma. Uz pjesmu ja bih uvijek iznova čuo fra Lukinu lekciju da o Bogu moram vise šutjeti i u isto vrijeme bih se suživio sa Sejdefom koja treba ustati makar se duša od nje dijelila.

Tuga nas baca na koljena, slomljeno srce ne da snu na oči i oduzima nam snagu, praznina nas plaši i, ako ne pazimo, ispunit ćemo je fantazmama i tamnim emocijama.

A što, ako za početak ustanemo i ne zaboravimo duboko disati? Nije li to početak novoga života?