“Neke medalje ostaju u duši”: Gino Bartali

Tijekom njemačke okupacije Italije, Gino Bartali je s krijumčarenim dokumentima spasio stotine Židova. Njegov trkaći bicikl postao je instrument otpora.

Bicikl kao sredstvo spasa: Gino Bartali

Dok se ovih dana Tour de France primiče svojem kraju, ime jedne od velikih talijanskih biciklističkih legendi sigurno će se često spominjati u prijenosima: Gino Bartali (1914–2000). Tri puta je pobijedio na Giro d’Italia (1936., 1937. i 1946.) i dva puta na slavnom Tour de Franceu, prvi put 1938., a zatim deset godina kasnije.

Početak otpora

Bartali je bio čovjek koji je čvrsto stajao uz svoja uvjerenja i bio spreman riskirati vlastiti život za njih. Tijekom njemačke okupacije od rujna 1943., biciklom je spasio oko 800 Židova od deportacije i smrti. Njegov bicikl bio je njegovo najvažnije sredstvo. “Samo sam radio ono što najbolje znam: vozio bicikl,” rekao je jednom prilikom, prema riječima njegovog sina.

Priznanje i počasti

Rođen je 18. srpnja 1914. u Ponte a Ema, blizu Firence. Devetdeset devet godina kasnije, izraelski memorijalni centar Yad Vashem posthumno ga je 2013. godine proglasio „Pravednikom među narodima“. U čast pobožnog katolika i slavnog biciklista, Giro d’Italia je 2018. godine prvi put počeo izvan Italije. Prva etapa u Jeruzalemu bila je posvećena Bartaliju, a 15 biciklista sudjelovalo je u memorijalnoj vožnji do Yad Vashema.

Kurirski zadaci

Uspješni trkač Bartali morao je prekinuti svoju karijeru tijekom Drugog svjetskog rata i zarađivao je za život u biciklističkoj radionici. No, nastavio je voziti bicikl kako bi trenirao. Prema predaji, jednog večera Bartali je primio poziv od tadašnjeg firentinskog nadbiskupa Elije Dalla Coste. Obojica su bili prijatelji. Dalla Costa je Bartalija i njegovu suprugu vjenčao te krstio njihovog sina Andreu.

Zahtjev koji je Dalla Costa iznio bio je osjetljiv. Bartali je trebao preuzeti kurirske zadatke i krijumčariti lažne dokumente, uključujući putovnice i fotografije za putovnice. Idealno skrovište pronašao je u cijevi sjedala ili upravljača bicikla. Njegove rute za trening duge i do 180 kilometara vodile su ga iz njegovog rodnog sela kraj Firence kroz Toskanu, Umbriju, Marku ili u franjevački samostan u Asizu, gdje su se izrađivale lažne putovnice. Danas tamo postoji „Muzej sjećanja, Asiz 1943–1944“ koji podsjeća na ta vremena.

Prijateljstvo i otpor

Iz dubokog katoličkog uvjerenja Bartali se pridružio otporu. Kao biciklistički kurir pomagao je talijanskim i stranim Židovima, uključujući djecu iz Ville Emma kraj Modene. Tijekom 1942. i 1943. godine to je polurazrušeno zdanje bilo utočište za više od 70 židovske djece pred nacistima. Svi osim jednog dječaka preživjeli su bijeg u Švicarsku.

„Njegov bicikl je bio sredstvo otpora,“ piše kulturni urednik Salzburger Nachrichten Bernhard Flieher u svojoj knjizi “Das Fahrrad”, u kojoj se bavi talijanskim biciklistom i kurirskim poslom. „Od prvog okretaja pedala, to je bio stroj za spašavanje i osnaživanje.“

Opasnosti i izbjegavanje

Kad bi Bartali bio zaustavljen i pretražen, uvijek je izričito tražio da se njegov bicikl ne dira. Imao je vrlo uvjerljiv razlog za to: različiti dijelovi bicikla bili su pažljivo usklađeni kako bi se postigla maksimalna brzina. „Da je policija pronašla lažne dokumente kod Bartalija, završio bi u zatvoru ili bi ga ubili,“ prisjeća se preživjela Holokausta Giulia Donati u intervjuu za Švicarsku radio-televiziju (SRF). Pronašla je utočište kod dviju sestara. Svojeg spasitelja nikada nije vidjela licem u lice – samo je jednom spazila kotače njegovog bicikla.

Mreža prijatelja

Bartali je bio dio guste mreže svog prijatelja Elije Dalla Coste, nadbiskupa Firence. „Kardinal milosrđa“ prkosio je Mussoliniju i Hitleru. Kada su obojica posjetili Firencu u svibnju 1938., Dalla Costa je odbio ukrasiti nadbiskupsku palaču zastavama. Otvorio je vrata svoje rezidencije Židovima koje je skrivao u svojoj kući. Osudio je talijanske rasne zakone. Zajedno sa svojim mrežom i predstavnicima židovske zajednice spasio je stotine talijanskih i francuskih Židova koji su pobjegli. Godine 2012. i on je proglašen „Pravednikom među narodima“.

Odbacivanje fašizma

Bartali je također oštro odbacio fašizam već od samog početka. Na utrkama Tour de France prije rata bio je jedini vozač talijanskog tima koji nije postao član fašističke stranke. Također se odbio pozdraviti fašističkim pozdravom.

Skrivači i pomoć

Bartali je bio u životnoj opasnosti ne samo zbog toga. Do kraja njemačke okupacije skrivao je židovsku obitelj u svom podrumu u Firenci. To je učinio iz uvjerenja, kako je kasnije ispričala njegova unuka: „Kao pobožni katolik, djed nije oklijevao ni sekunde pomoći ljudima u nevolji.“ Biciklistički prvak bio je duboko ukorijenjen u svojoj vjeri. Od 1937. bio je, između ostalog, laički brat Karmelićana i šaljivo nazivan „monaški biciklist“. Zavjet kao karmelićanski trećoredac dao je nakon duboko potresnog događaja za njega i njegovu obitelj – njegov brat je poginuo u biciklističkoj nesreći. U njegovu čast izgradio je kapelicu.

Povratak sportu

Nakon gubitka brata, Gino je htio napustiti biciklizam. Nije to učinio. Prema riječima njegove unuke, njegova nepokolebljiva vjera dala mu je snagu: „Samo zahvaljujući utjehi svoje vjere i ljubavi moje bake Adriane, odlučio je ponovno sjesti na bicikl i opet pobjeđivati, posvećujući svoje pobjede Djevici Mariji.“

Naslijeđe i priznanja

U nekrologu povodom Bartalijeve smrti 5. svibnja 2000., britanski dnevnik The Guardian napisao je: „Bartali je bio istinski religiozan čovjek, koji je svoju predanost javno izražavao i zauzvrat postao omiljeni sportaš Vatikana – osobno su ga blagoslovila tri pape.“ Bartali nije pridavao veliku važnost svom angažmanu. Povodom njegove 21. godišnjice smrti, biskup Domenico Sorrentino iz Asiza rekao je u svibnju 2021.: „Bartali je bio veliki svjedok, čiji primjer nam pomaže postati kršćanima i ljudima.“

Tajne i otkrića

O svojim aktivnostima u podzemlju tijekom Drugog svjetskog rata i njemačke okupacije Bartali nikada nije govorio. Tek nakon njegove smrti u ostavštini člana talijanske podzemne organizacije DELASEM, koja je podržavala židovske emigrante do 1947. godine, pronađeni su zapisi o njegovim vožnjama. „Tek zahvaljujući svjedocima koji su hvalili Bartalijeva djela, postalo je poznato kako je bicikl pretvorio u stroj slobode,“ kaže Bernhard Flieher. Bartali je odbio bilo kakva ispitivanja, objašnjavajući da je djelovao iz savjesti i nije želio dokumentirati svoje aktivnosti. „Dobro se čini, ali ne govori se o tome“ bila je njegova deviza. „I neke medalje vise na duši, a ne na jakni.“

Heinrike Paulus studirala je kršćansko novinarstvo i medijsku etiku. Radi kao slobodna novinarka u Bavarskoj.