Nepalac u Hrvatskoj: Ogledalo naših strahova i (ne)ljudskosti

Kome je pobogu jedan nesretni Nepalac mogao nešto skriviti?

Prošli tjedan Split je svjedočio nasilnim napadima koji ne otkrivaju samo pojedinačne devijacije, već dublje pukotine u našem društvenom tkivu – ravnodušnost prema drugima, netoleranciju i latentni rasizam. Priča o jednom Nepalcu, dostavljaču hrane, mogla je ostati tek usputna epizoda u povijesti ljudske mobilnosti, ali se – gotovo ironično – pretvorila u ogledalo naših kolektivnih nesigurnosti i strahova.

Splitski napadi na strane radnike nisu tek pojedinačni ekscesi. Oni čine gotovo koreografiranu predstavu, premijerno izvedenu na pozornici urbanog, mediteranskog grada, gdje se susreću globalno i lokalno. Da, globalno – jer ovaj Nepalac, slomljene ruke i uništenog mopeda, nosi simboliku radne migracije, povijesnog fenomena koji nikada nije bio imun na nasilje. I lokalno – jer Split, kao arhetipski prostor mediteranske gostoljubivosti, pokazuje da, kada globalno prođe kroz lokalne filtere, rezultat nije uvijek harmonija.

Četiri napada u jednom danu. Kamenje, šake, metalne šipke. Ove slike zvuče kao priprema za scenu iz Game of Thrones. No, ovdje su akteri mladići rođeni 2006. i 2008. godine – balavci odrasli u svili, ali očito lišeni temeljnih lekcija ljudske solidarnosti. Jedan od napadača udara dostavljača šakama i nogama. Drugi razbija mopede. Treći cilja metalnom šipkom. Njihov kolektivni čin nasilja razotkriva problem koji nije samo pravni, već i ontološki: tko smo “mi” kada smo suočeni s onima koje olako klasificiramo kao „drugi“?

Nepalac u Splitu nije samo dostavljač hrane; on je simbol. Njegova razbijena kaciga postaje artefakt, da ne kažem – relikvija. Njegova slomljena ruka i uništeni moped su znakovi posrnuća jedne generacije koja si tepa da je izrazito gostoljubiva.

Iako statistički gledano Zagreb bilježi mnogo više napada na strance od Splita, Split kao paradigma i mikrokozmos jedne nacije prevođene agresivnim balavcima bira odgovoriti na globalizaciju strahom i nasiljem, a ne prihvaćanjem i tolerancijom. Kada Nepalac kaže: “Prišli su mi bez riječi i počeli me udarati,” ne govori samo o napadu. Govori o šutnji koja prethodi nasilju, šutnji koja zamjenjuje razumijevanje.

Paradoks leži u apsurdnoj šutnji onih koji bi trebali govoriti.

Gdje su sada oni nebitni klauni iz Hrvatskog sabora koji se u svakoj predizbornoj kampanji pozivaju na „obranu kršćanskih vrijednosti“? Ili je možda Isusov nauk o zaštiti ugroženih i slabijih postao previše apstraktan za jeftini populizam političkih papaka? Što je sa službenim predstavnicima Katoličke crkve u Hrvatskoj? I splitski nadbiskup, ako je čovjek još živ, bira šutnju. Gdje je komisija Hrvatske biskupske konferencije Iustitia et Pax kojoj još samo nedostaje da se očituje (ne)kvaliteti suđenja u HNL-u? Ako ikada trebaju progovoriti, to je sada. Umjesto da ustane u obranu ugroženih, njezin glas ostaje tih, gotovo nepostojeći. A upravo su kršćanske vrijednosti – zaštita slabih, milosrđe i solidarnost – temelj na kojem bi trebali graditi humanije društvo. U ovim trenucima, šutnja nije samo izostanak riječi, već i propuštena prilika za izgradnju humanijeg društva.

Hrvatska, sa svojih 145 tisuća stranih radnika, ulazi u povijesno novo poglavlje. Od zemlje tranzita postajemo zemlja odredišta, mjesto gdje ljudi žele živjeti i raditi. To bi trebala biti prilika za obogaćivanje našeg društva – prilika da pokažemo ljepotu svoje kulture i otvorenosti. No, prečesto na ovo odgovaramo strahom, predrasudama i agresijom.

Ova netrpeljivost nije prirodna niti neizbježna. Ona je rezultat manipulacije, straha i toksičnih narativa koji dolaze od onih kojima je u strahu za par tisuća eura saborske plaće lakše posijati razdor nego graditi zajedništvo. Sa saborske govornice i iz pojedinih opskurnih portala godinama se širi panika o „očuvanju nacionalnog identiteta i kršćanskih vrijednosti“, dok se stvarna srž tih vrijednosti – solidarnost, ljubav i pravednost – sustavno ignorira.

No, nedostatak empatije prema radnicima iz Nepala, Indije i drugih zemalja ne mora postati trajna mrlja na našem identitetu. Naša budućnost ovisi o tome hoćemo li prepoznati vlastite slabosti i odlučiti ih nadvladati. Hoćemo li se, kao društvo, osloboditi okova ksenofobije i šutnje?

Čini se da vrijeme da odlučimo kakvo društvo želimo biti. Hoćemo li biti društvo koje strah od nepoznatog pretvara u nasilje, ili ono koje taj strah koristi kao priliku za rast? Hrvatska, kao jedna od najmlađih članica Europske unije, ima šansu postati primjer društva koje se temelji na mudrosti, pravdi i solidarnosti. Ali ta šansa neće trajati vječno. Hoćemo li je prepoznati na vrijeme ili ćemo ostati zarobljeni u vlastitim kavezima straha i šutnje?

Nepalac iz Splita nije samo dostavljač hrane. On je podsjetnik na to tko smo sada i prilika da postanemo bolji. No, imamo li hrabrosti za promjenu?

Express/24sata (15.01.2024.)