(Ne)podnošljiva lakoća prisilnih umirovljenja

Pinjuh Bože

22.04.2023

(Ne)podnošljiva lakoća prisilnih umirovljenja

Nitko još baš ne govori o zbiljnim razlozima Bozanićeve smjene. Sve se to izdogađalo jako brzo – u točno dva mjeseca.

Formulacija da “zagrebački nadbiskup i mitropolit, kardinal Josip Bozanić zahvaljuje papi Franji na prihvaćanju svojega odreknuća” koja se prije nekoliko dana mogla pročitati u priopćenju Apostolske nuncijature u Hrvatskoj, ništa je drugo nego diplomatska formulacija službe za odnose s javnošću Državnog tajništva Svete Stolice, koja se bespogovorno imala pustiti sa zagrebačkog Kaptola, a stigla je kao depeša iz Rima na Ksaver, gdje je i sjedište nuncijature (op. sjedište nuncija (lat. vjesnika), odnosno sjedište vatikanskih obavještajaca u Zagrebu). Inače mogu razumjeti ljude koji misle da će baš njih zaobići ona „Ničija do zore nije gorila, pa neće ni tvoja.“, pa onda misle da njihova ipak hoće. Ali, ako nad tobom i onime što si za račun svog šefa odnosno rimskog monarha dužan raditi i kome si račune dužan polagati bdije stoljećima istrenirana elitna agentura, kako si se usudio i pomisliti da će ti se neposlušnost ne primijetiti, a onda i ne tolerirati?

Kada se o ovome piše ili govori, ne smije se zaboraviti da je zapadna Crkva apsolutistička monarhija, a da je rimski biskup, u narodu popularno zvani papa – apsolutni monarh te da zato ima biti upravo onako kako on naredi i nikako drugačije. U prijevodu za ovu našu ekipu sa zagrebačkog Kaptola: lud se možeš praviti dok te puštaju da se lud praviš. Ali kada abecednim redom dođete na red, procedura se jednostavno pokrene. Brza, efikasna, neprimjetna, oštra kao sablja. Bez tragova koje ostavlja iza sebe. Vatikan jako brine o svojoj sigurnosti, o svome ugledu i ono što je najvažnije – o snazi svoga utjecaja. I ima mehanizme detekcije i mehanizme odstranjivanja onih koji rade štetu. Pogotovo veliku štetu. Naravno, sve se to radi vrlo kulturno, bez naglosti, taman kao u procesiji kada iz bazilike svetog Petra krenu u Sikstinsku kapelu u konklave dok se glasovi gregorijanskog korala odbijaju u visinama bazilike. Elem, jedan nadbiskup glavnog grada i metropolit, prvi među jednakima, kardinal, član više odbora, kongregacija i savjeta u Vatikanu – ne skida se sa svog trona, osim ako nije nešto veliko, možda bolje da kažem ogromno, u pitanju. A to se radi ovako. Prvo ti papa postavi nadbiskupa koadjutora: u ovom slučaju Dražena Kutlešu koji je 2022. postao splitsko-makarskim metropolitom, gdje je prije toga također bio koadjutor. Uzimajući u obzir da imenovanje biskupa i nadbiskupa baš i nije od danas do sutra, čini mi se da je plan za Kutlešu bio da ostane Splitu. Uz to, konsterniranost koja je na zagrebačkom Kaptolu i općenito u crkvenim krugovima Zagrebačke nadbiskupije zavladala nakon Kultešinog imenovanja na to da se radilo o “bombi iz Vatikana” i da se za ovu odluku saznalo samo dan, dva prije njezine javne objave. Zagrebački kaptol je očekivao da će nadbiskupa Bozanića nakon 75. godine naslijediti trenutno pomoćni biskup zagrebački Mijo Gorski. Navodno su Kutlešu već prozvali čovjekom duboke crkvene države. Iako je možda jedina istina da je Kutleša više gravitirao jadransko-mediteranskom crkvenom krugu, pa im djeluje kao uljez, a, ako itko teško prima promjene, onda je to Stepinčeva zagrebačka crkva.

U ovome svemu najvažnije je shvatiti da je Bozanić u 73. godini i da još dvije godine nije bio dužan nuditi nikakvo odreknuće. Uz to je i kardinal. Časti zbog i nepisanih pravila, to se velikodostojnicima njegovog ranga nikada ne radi. Jedan je od “dva hrvatska kardinala”. I nije tražio odreknuće. Dodjeljivanjem koadjutora bio je de facto prisiljen tražiti odreknuće. I onda se ponizno zahvaliti na prihvaćenom odreknuću. Što je odčaščivanje. Crkvi se mnogo toga može zamjeriti, ali da im nedostaje stila, to im se ne može zamjeriti. Pa čak i kada nadbiskupe uspiju natjerati da bez pogovora mole svoj otkaz, a onda da po dobivanju istoga, oduševljeno iskažu javnu zahvalnost. Koliko se ova situacija s Bozanićem može nazvati jedino presedanom, možemo vidjeti i na primjeru Vinka kardinala Puljić, nadbiskupa sarajevskog u miru. Kardinal je u svojoj 75. godini papi Franji ponudio odreknuće, kako to i ide, papa mu se zahvalio i rekao mu – moš’ ti još Vinči. I Vinko ostao nadbiskup do 77. godine. Dobro, Vinči je malo i simpatičniji, što jest – jest. I voli uz šargiju kolo. Sada se dogodilo upravo suprotno. Par excellence primjer savršenog funkcioniranja strane države preko svojih diplomatskih predstavništva i obavještajaca. Zagrebački nadbiskup i mitropolit, kardinal Josip Bozanić, primarno zbog neposlušnosti iskazane činjenjem ili odbijanjem činjenja, dobio je – otkaz. Jednostrani prekid ugovora o radu. Bez mogućnosti žalbe. Plus što je proces bio maksimalno ubrzan, jer je povreda ugovora o radu bila vrlo ozbiljna. Onaj kroz priopćenje naveden razlog lošeg zdravstvenog stanja, dva mjeseca nakon pokretanja cijelog postupka, ne mora biti laž, ali definitivno nije bio prvi razlog. Prvo je išao koadjutor. Time se napravio pritisak da Bozanić moli Papu da mu dozvoli umirovljenje (odreknuće). Zatim je Bozanić molio odreknuće te se na kraju uvelo i zdravstveno stanje. Ponavljam, uz dužno poštovanje, zdravlje kardinala ovdje nije tema, ali po redoslijedu stvari nije bilo niti prva tema. Da je zdravlje bilo prvi razlog, onda bi zahtjev za odreknuće išao papi prije imenovanja koadjutora, pa bi se zatim dodijelio koadjutor. A opet, bez obzira na zdravlje, papa nije dužan prihvatiti odreknuće, iz poštovanja prema trenutnom nadbiskupu, papa ga može pustiti da leži i odmara sa titulom, tako mu pokazujući zahvalnost i čast, ako ima koadjutora koji ordinira.

Šuma summarum, kako bi rekao Ivan-Goran Vitez, konzervativna strana tipkovnica u državi šuti (ili ne razumije), a liberalna, bojim se da (samo) ne razumije. Papa Franjo je ovime dao crveni karton politici koja je dominirala u zagrebačkoj crkvenoj provinciji i dobrim dijelom u cijeloj hrvatskoj Crkvi zadnjih 20 godina. Niti malo nebitno, niti malo nevažno, niti malo bez posljedica na cijelo društvo. O razlozima neposluha pisat ću ako bog da drugi put.