Nestašica kardinala u Vatikanu

Do kraja ove godine broj kardinala-elektora na konklavama za izbor novog pape past će ispod 120. Sada je papa Franjo na potezu.

Novi kardinali (njih 20, op.) posljednji put su imenovani 27. kolovoza 2022. Četvorica od njih su već tada bila starija od osamdeset godina, dok najmlađi kardinal Talijan Giorgio Marengo, od 2020. apostolski prefekt u Ulaanbaataaru (Mongolija), ima tek 48 godina. Otkako je u ožujku 2013. preuzeo mjesto rimokatoličkog poglavara, papa Franjo je održao osam konzistorija (veljača 2014. i 2015., studeni 2016., lipanj 2017. i 2018., listopad 2019., studeni 2020., kolovoz 2022.), na kojima je imenovao ukupno 110 kardinala, od kojih 81 još uvijek imaju pravo glasa na konklavama. Kada pogledamo aktualni sastav Kardinalskog zbora, samo deset kardinala-elektora dolazi iz mandata Ivana Pavla II., dok je 31 kardinal imenovan za vrijeme pontifikata Benedikta XVI. Većinu kardinala-elektora imenovao je papa Franjo u ovih deset godina mandata.

Od 222 živućih kardinala, trenutno njih 122 imaju pravo glasa na izboru novog pape. No, ovaj broj se može promijeniti već sutra, neovisno je li riječ o godinama, smrti ili prijevremenom umirovljenju. Već 1. siječnja 2023. bilo je jasno da će do 31. prosinca 2023. broj kardinala-elektora biti manji za jedanaest. Ne računajući nepredviđene smrti ili druge okolnosti, krug birača tada se sužava na 114. Tri Talijana Angelo Bagnasco (14.1.), Domenico Calcagno (3.2.) i Crescenzio Sepe (2.6.) već su eliminirani zbog kanonske dobi. Slijede ih još dvojica sunarodnjaka: Giuseppe Versaldi (30. srpnja) i Angelo Comastri (17. rujna). Češki kardinal Dominik Duka je u travnju izgubio pravo glasa. U tekućoj kalendarskoj godini slijede još Patrick D’Rozario iz Bangladeša (1. listopada), Argentinac Leonardo Sandri (18. studenog), Andrew Yeom Soo-jung iz Južne Koreje (5. prosinca), Jean Zerbo iz Malija (27. prosinca) i Juan Luis iz Perua Cipriani Thorne (28.12.).

Zanimljivo je dodati da od 31 talijanskih kardinala, samo njih 16 (odnosno 13 do kraja ove kalendarske godine) će imati pravo glasa na konklavama. Bivši prefekt Kongregacije za kauzu svetaca (i skandalima opterećeni) Sardinijac Giovanni Angelo Becciu, koji je 2020. dao ostavku na sve službe, ponovno se nalazi na popisu kardinala, ali ovaj put – riječ je anomaliji koja još nije javno objašnjena – kao “non elettore”, unatoč tome što Becciu ima “samo” 75 godina.

“Egzotična” imenovanja i ostala Franjina iznenađenja

Kao što je poznato, papa Franjo često imenuje kardinale po svom osjećaju, čime zna iznenaditi i javnost, ali i same (nad)biskupe koji su već računali s kardinalskim titulama. Odstupajući od tradicije, Franjo je tako više puta ignorirao “klasična” ili tradicionalna imenovanja. On zanemaruje zahtjeve mjesnih biskupa i njihova pozivanja na tzv. “običajno pravo”. Tako su milanski nadbiskup i venecijanski patrijarh godinama uzalud čekali promociju u Kardinalski zbor. Umjesto njih, kardinalom je imenovan biskup Coma. Berlin, Pariz, San Francisco, Philadelphia već godinama čekaju “svog” kardinala. Ali zato je biskup San Diega dobio kardinalsku titulu. Analitičari u ovom imenovanju vide političku poruku: Robert McElroy ustrajno je kritizirao migrantsku politiku Donalda Trumpa te upozoravao da se “euharistija ne zloupotrebljava politički” odbijanjem pričešćivanja zagovornika politike pobačaja (primjer Nancy Pelosi). “Egzotična” su imenovanja u zemljama, koje do sada nisu imali kardinale, kao što su Bruneji, Mongolija, Istočni Timor, Paragvaj, Ruanda ili Singapur. Prema Franjinim riječima, novoimenovani kardinali iz ovih država trebali bi naglasiti stvarnost sveopće Crkve i u Kardinalskom zboru. Dok je u ranijim stoljećima uvjerljiva većina kardinala-elektora dolazila iz Italije, današnji Kardinalski zbor postao je internacionalniji. Dominacija talijanskih i europskih kardinala je za sada stvar prošlosti.

Reforme pape Pavla VI.

Pavao VI. je uveo dobnu granicu za sudjelovanje na konklavama. Osam godina nakon što je izabran za rimskog biskupa, tada 73-godišnji Pontifex maximus je 21. studenog 1970. sastavio motu proprio Ingravescentem aetatem („Uz sve veći teret starosti“), koji je stupio na snagu 1. siječnja 1971. Ovim dokumentom je zaključeno da kardinali, čim navrše 80 godina, gube pravo glasa na papinskim izborima. Osim toga, kada navrše 75 godina, obavezni su ponuditi ostavke na svoje službe (što se, međutim, često ne prihvaća). Pavao VI. je već 1966. ograničio redoviti mandat dijecezanskih biskupa na 75 godina, a 1968. i vodećih kurijskih službi, doduše s mogućnošću produženja do 80. godine života. Godine 1971. 16 „pogođenih“ kardinala iznenada je napustilo tada najekskluzivnije izborno tijelo na svijetu. Pojedini kardinali su to teško podnijeli. Alfredo Ottaviani (1890.-1979.), bivši prefekt Kongregacije za nauk vjere, osjećao se „zapostavljenim“ te je optužio papu Montinija da “ne poštuje četiri stotine godina staru tradiciju”. Tada je pred njim bilo još osam godina života. Dekanu Kardinalskog kolegija, Eugènu Tisserantu (1884.-1972.) tada je bilo ostalo samo 13 mjeseci mandata. Predbacivao je javno Pavlu VI. da mu je samo stalo do ugleda u medijima te je širio glasine da je Papa bolestan. No, papa Pavao VI. je osigurao da novoizabrani papa bude mlađi od 80 godina. Dobro se podsjetiti da je Karol Wojtyła u trenutku izbora imao 58 godina, Joseph Ratzinger 77, a Jorge Mario Bergoglio 76 godina.

Budući da će tijekom kalendarske godine 2024. dvanaest kardinala otići u zasluženu mirovinu, a zatim 2025. i trinaest kardinala rođenih 1945., uključujući i bečkog nadbiskupa Christopha Schönborna krajem siječnja), očito je da će papa Franjo ove godine imenovati nove kardinale kako bi se, prema ideji Pavla VI., održao fiksni kvorum od 120 kardinala-elektora, koji je više puta premašen.

Papa Franjo povećao udio žena

Kada je riječ o eventualnim konklavama, analitičari smatraju da već sada upada u oči nešto do sada atipično: mnogi kardinali se jedva poznaju. Pojedini se nakon svog imenovanja uopće nisu dodatno angažirali i privukli pozornost sveopće Crkve. U pretkonklavama, na kojima, usput rečeno, mogu sudjelovati i kardinali stariji od 80 godina, raspravljat će se o sljedećim temama: “Koji i kakvi izazovi su pred nama? Kakav papa nam je potreban u ovom trenutku?” Za razliku od 2005., nacionalnost više gotovo da i ne igra nekakvu ulogu. Jedni se nadaju da je Kardinalski zbor odabirom Argentinca Jorgea Maria Bergoglia 2013. godine započeo niz papa izvan Europe. Drugi vjeruju da bi agilnog i “nepredvidivog” papu “s drugog kraja svijeta” te prvog isusovačkog papu u povijesti, trebao naslijediti još jedan Talijan kako bi se smirile strasti u Rimskoj kuriji, koju je Franjo u više navrata pošteno iziritirao. Nije nikakva tajna da su pape kroz povijest nekim svojim postupcima znali okretati vatikanski aparat protiv sebe. Kurija se još uvijek oslanja na ono staro načelo: “Pape dolaze i odlaze; mi ostajemo.”

No, Franjo je i ovu sve donedavno neupitnu činjenicu doveo u pitanje. Povećao je, između ostalog, i udio žena u Vatikanu za 20%. U prvih deset godina svog mandata utrostručio je broj žena na višim i odgovornijim funkcijama. U pojedinim vatikanskim uredima žene su šefice čak i pojedinim biskupima, ali one, naravno, nisu biskupi zato što im je pristup zaređenim službama još uvijek onemogućen. Ali ne treba zanemariti da će žene na Biskupskoj sinodi u listopadu 2023. imati pravo glasa. To bi mogao biti proročki znak, a Franjo je u 87. godini i ne prestaje nas iznenađivati.