Nije vrijeme za blejat u nebo

Ljudska povijest prepuna je brdskih kulisa na kojima su se događala i događaju mistična iskustva.

Brda nam daju izmijenjen pogled na život. Vidik se proširuje i počinje obuhvaćati više od onoga što nam svakodnevica inače omogućuje. Oči kojima promatramo svijet postaju sposobne za makrospektivu. I tada je lakše u svim bezbrojnim i kaotičnim djelićima svakodnevice konačno prepoznati jedan smisleni mozaik cjeline. Brda na poseban način sažimaju naše životne prostore – baš kao što poezija može sažeti cijeli svijet u jednoj strofi.

Mjesto radnje ovonedjeljnog evanđelja (Lk 9,28b-36) također je na brdu. Trojica učenika doživljavaju Kristovo preobraženje i potpuno su preplavljeni tim iskustvom. “Dobro je da smo ovdje”, veli jedan od njih, sa željom da ono što upravo doživljavaju ne prestane.

Ovaj događaj ostavlja nam, između ostalog, i dva pitanja. Prvo, što su ova tri učenika zapravo vidjela? Kristovo preobraženje bilo je otkrivanje njegova božanstva, njegova podrijetla i njegove budućnosti. U ovom su događaju učenici doživjeli predokus uskrsnuća i vječne stvarnosti. I nije to događaj rezerviran samo za nekolicinu privilegiranih učenika. Svatko od nas može vidjeti tu preobraženu stvarnost, gdje god se čovjek odluči za opciju dobrote, unatoč svim poteškoćama i trendovima koji nas guraju u egoistične odnose prema drugima.

Na to je Isus mislio kad je rekao da je Božje kraljevstvo blizu. Jer njegovo kraljevstvo nije negdje u kozmičkim dimenzijama, nego u dubini jednog životnog oblika – u činjenju dobra. Uvijek tamo gdje se odlučujem vidjeti cjelovitost drugog čovjeka. A samo je ljubav sposobna vidjeti tu cjelokupnost (Martin Buber). Mržnja, pak, uvijek svodi na mali dio jer je isključiva. Tri su učenika, dakle, vidjela cjelinu, suštinu, čisti, demaskirani život.

“Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.” Luka dalje u svom evanđelju dodaje: “(Petar) nije znao što govori…” Nije znao što govori jer nije ni bio plan da ostanu na brdu i „skrase“ se u „prominentnom“ društvu. Ali zašto nisu ostali? To je drugo pitanje. Vjerojatno zato što se Božje kraljevstvo ne može zatvoriti u četiri zida jedne sjenice ili ograditi bilo kakvim prostorom naše stvarnosti.

Ovdje mi dolaze na um stihovi našeg Đorđa Balaševića: „S vrha brda svaka staza vodi nizbrdo.“ Dakle, s perspektivom koju smo stekli, s novim pogledima i novom snagom trebamo se vratiti u dolinu. Jer ima još mnogo onih koji bi trebali čuti i doživjeti radosnu vijest o Kraljevstvu koje Krist naviješta. Sjetimo se da na brdima, na koja nas Bog poziva, nikad ne leže naši ciljevi, nego naše poslanje. Tu tek počinje put kojim i sam Bog ide – put silaska u doline i dubine ljudskog svijeta i donošenja svjetla našim gudurama i provalijama.

Bog ne preferira svemirske visine, nego egzistencijalne dubine (John D. Caputo). Tamo gdje se događaju djela ljubavi; u malome; u zrnu gorušice. Gdje ostajem prijateljski nastrojen, empatičan i pun nade, čak i ako to u današnjem svijetu i nije baš isplativo. Gdje se suština ne gubi iz vida. Kršćanstvo nije zagledanost u nebo, nego otkrivanje i donošenje „neba“ svome svijetu, svojim bližnjima i svome životu.

Ono što brda znače prirodi, a poezija jeziku, to vjera znači životu: širenje perspektive, otvorenost prema izvanrednom, ostavljanje mogućnosti nemogućem. Tada događaj Preobraženja više neće biti nešto apstraktno, a Božje kraljevstvo nešto daleko.

Tamo gdje drugi svode ljude na njihovu migracijsku pozadinu, mi vidimo naše sestre i braću. Tamo gdje drugi svode ljude na njihovu seksualnu orijentaciju ili na kupovnu moć, mi vidimo svoje sestre i braću. Jer kao kršćani bismo trebali biti u stanju vidjeti više, vidjeti cjelinu, vidjeti preobraženu i demaskiranu stvarnost. Stvarnost u kojoj se i nemoguće događa.