Novogodišnje laži

Koračam brzo i nervozno, pokušavajući očima obuhvatiti dvojicu malenih koji su posvuda. Silvestrovo je i u zraku se osjeća dah svečanosti, popeglanih košulja i izmaglica ženskih parfema.

Gradom kao da bubre novogodišnje želje i nade, zapletene u ritmičkome nabrajanju svega što ostavljamo iza sebe. Kroz taj poslovični veo neobjašnjiva osjećaja konačnosti odjednom osjetim dobro poznati miris. Mješavina petroleja, stranica stare knjige, kolača s vanilijom i cimetom i starinskoga ruža iz kutijice. Ili nešto sasvim drugo. Kako god, znala sam da mi se približava starija gospođa omotana u svoje godine i dostojanstvo, stopalima jedva dodirujući tlo. Mimoilazimo se i krišom promatram njezinu natapiranu frizuru i bore koje su se stisnule oko ruba naočala, žuti kaput lagano obješen na ramenima i crvenu štofnu suknju kako joj leprša oko sivih najlonki. Pogledi nam se susreću na trenutak i izmjenjujemo kratki smiješak, kako to već biva kada s nekim naprasno podijeliš jedan neplanirani fragment života. Ispraćam joj leđa i razmišljam o novogodišnjim odlukama.

***

Imam deset godina i osjećam se veliko i ponosno jer sam prvi put u životu ostala budna do ponoći. Vraćam se doma s roditeljima, bratom i sestrom i srce mi uzbuđeno tuče dok mislima prevrćem večer. Prsti su mi crveni od soka ribizle, smijem se dok podižem svoju čašu i pretvaram se da je unutra crno vino. Uzimam slane štapiće i stavljam ih u usta, sva važna i prpošna, glumim da su cigarete i otpuhujem dim iznad svoje glave. Opijena sam pjesmom i prskalicama, smijehom i opuštenosti odraslih i osjećam se kao da letim visoko iznad svih njih. Tata parkira automobil ispred zgrade i pomalo smo žalosni što je sve gotovo. Izlazimo jedno preko drugoga i gurkamo se lagano laktovima, pokušavajući još malo produžiti zabavu i bezbrižnost. Tata nosi ogromni smeđi kaput koji mu seže skroz do koljena i gleda nas sa zagonetnim poluosmijehom. Iz džepa vadi ogromnu raketu i upaljač, mi skačemo od sreće i uzbuđeno se hvatamo za ruke. Gledamo ga dok polako ispravlja fitilj rakete, prstima razgrće šareni papir i škilji očima dok pokušava okrenuti kremen na upaljaču. Odjednom, u treptaju oka, tate više nema. Ne smijemo se, nego vrištimo dok umjesto tate gledamo u ogromnu, crvenu planinu iskrica i šuštećih, plamenih jezika. Pokušavam vidjeti tatu, no vidim samo ramena kaputa i čini mi se kao da se planina lagano trese i grmi. Nikada u životu nisam se toliko bojala i ne želim više nikada čekati Novu godinu, samo želim da tata iziđe iz planine. Osjećam se kao da su prošli sati i dani kada se planina počela smanjivati i nestajati. Tata stoji u njezinu središtu, otresa ruke i brzo trepće. Brkovi mu se podižu visoko dok gleda zbunjeno oko sebe.

„Trebalo ju je zabiti u zemlju“, izgovara i pruža nam ruke. Stisli smo se ispod njegova kaputa i žurimo kući.

***

Dvadeset i tri su mi godine i Silvestrova su se skupila u jednu šarenu kuglu koju klatim među prstima kao malenu porculansku lutku. Sve je obojano u plavo i lebdi po mojim mislima kao prova broda nemarno naslonjena na olujama nagrizene stijene. Vraćam se doma pješice i gledam u nebo. Zvjezdano je i ja zamišljam kako su to oči svijeta i uzvraćam im pogled gladan odgovora. Prsti su mi hladni i uvukla sam ih u vunene džepove maslinastoga đubretarca. Glava mi je teška od alkohola i miris cigareta uvukao se duboko u moju kosu, nokte i zapešća. Ipak, hladna bura kao da me opija lucidnošću i uz svaki treptaj oka odbacim po jednu suzu. Gledam svjetla svoga grada i slušam zvukove automobila, ulice popločane smijehom i pijanom teturavosti slobode i pitam se što me čeka iza ugla. Pokušavam vidjeti kroz zamagljene obrise svojih misli i osjećaja, no čini mi se da mi se sve kao bumerang vraća u lice. Jedna čaša visoko u zraku, jedan karirani muški sako, jedna smeđa torbica za duhan. Po dlanovima osjećam okus ranih trešanja zalutao u siječanjsku noć i behar koji me miluje po hladnim obrazima. Liježem u krevet i soba se vrti oko mene, a ja zapisujem:

„Zgrade su se stapale u jednu nijansu boje bola blijedeći i trepereći u vremenu,

a ja se po prvi put nisam mogla sjetiti kome bih išla u zagrljaj.“

Stišćem svoje šake jednu oko druge i tonem u san.

***

Ne mogu više lagati, razmišljam dok ispraćam očima leđa gospođe s mirisom petroleja. Silvestrovo je i razgrćem svoju dušu naopačke, cijedeći sve ono godinama nataloženo i zakopano. Dišem duboko i lovim ritam svojih misli.

„Ej, pogledaj je!“ zvončići Njegova glasa dopiru kroz moju maglu.

Ispred mene su leđa u žutome kaputu i tek tada primjetim da gospođa nosi kišobran. Ljubičast je i ima bijele točkice. Korača mirno i odmjereno, no svako nekoliko trenutaka lagano preskoči korak. I dok graciozno zatreperi iznad svojih godina i naslaganih briga, rukom zavrti kišobran oko cijele svoje osi. Laganim i ritmičnim pokretom zgloba unese život i mladost u svoje postojanje i u cijelu svoju pojavu. U inat svemu ili unatoč, kako se uzme.

Odjednom primjetih da se smijem. Gledam je kako vrti kišobran i naslanjam glavu na Njegov zagrljaj. I shvatim.

Novogodišnje odluke vrijede samo u toj jednoj sekundi leta kišobrana koji oko svoje osi okreće šarena starica na samome zalasku svoga života. Sve ostalo obične su laži.