O nadi

Izgleda kao da je nestalo to vrijeme nade koja je prožimala društva, ali i crkve.

Teško se može reći da današnja društva i pojedinci u njima žive u nadi. Ratovi koji prijete postati svjetskima, globalno zatopljenje koje na mnogim dijelovima svijeta već ubire svoje žrtve, a čitavoj planeti prijeti ne tako dalekim uništenjem, ekonomska nestabilnost koja ne ulijeva nadu u sigurnu budućnost, rastuća depopulacija Zapadne Europe zbog koje dolazi do priljeva velikog broja imigranata i stranih radnika – sve su to faktori koje u društvu i politikama unose nemir, nesigurnost, a time i rast pokreta i političkih stranaka koje nasuprot takvoj nesigurnoj budućnosti zagovaraju učvršćenje vlastitih identiteta, proklamiraju kojekakve suverenističke politike te uglavnom sakrivaju glavu u pijesak pred klimatskim promjenama.

Nade ima, reći će takvi, a ona se sastoji u učvršćivanju postojećeg i u povratku na dobre stare tradicije i vrednote, u vrijeme koje nije donosilo toliko zbunjenosti kako na svjetsko-političkome planu, tako i na području vrednota koje čine identitet pojedinaca i zajednica. Dovelo je to do uspona nacionalizama, populizama, rasizma i raznih -izama koji zatvaraju svoja vrata prema budućnosti u kojoj bi trebalo biti bolje svima, a ne samo pripadnicima tih zajednica ili poklonicima tih -izama. Budućnost, koliko god je nesigurna, da se osigurati čvrstim identitetima, čvrstim vrednotama, u kojima uglavnom najviše ispaštaju oni koji nisu pripadnici tih identiteta ili poklonici tih vrednota.

S nostalgijom se stoga možemo sjećati onih vremena koja su bila nadahnuta nadom – 1960. i 1970. godine prošloga stoljeća. To razdoblje je gotovo pa odisalo nadom u bolja vremena. Desili su se tada pokreti za građanska prava crnaca u SAD-u, Drugi vatikanski sabor koji je uvelike promijenio mnoge paradigme odnosa crkve i svijeta, seksualna revolucija, zbacivanje autoritarijanizma na društvenome i obiteljskome području, te, barem u Jugoslaviji, streloviti ekonomski napredak i vjera u socijalistički projekt koji je mnogima dao nadu u bolju budućnost. Nada se u istočnoj Europi pojavila i zbacivanjem komunističkih režima, a to zbacivanje se odvijalo pod egidom slobode i ekonomskoga napretka. Zanimljivo je u tim kontekstima primijetiti da se najveći „baby boom“ u Europi i Jugoslaviji događao upravo tih godina, a u samostalnoj Hrvatskoj, iako u ratnome stanju, u prvoj polovici 1990-ih. Čini se kao da nada u bolju budućnost provodi najbolje demografske mjere, a ne potencijalna ekonomska stabilnost, izgradnja vrtića i škola ili pak, na što se mnogi danas pozivaju, zabrana pobačaja.

Izgleda kao da je nestalo to vrijeme nade koja je prožimala društva, ali i crkve.

Vjerske zajednice, budući da žive u upravo takvim društvima, svoju nadu najčešće baštine i prevode od konteksta u kojima se nalaze. A kontekst, vidimo, nije obećavajući za univerzalnost poruke i vrednota – pravednosti i bratstva sviju koje, barem kršćanske vjerske zajednice, proklamiraju i nastoje živjeti. Stoga se i u velikom broju vjerskih zajednica odvija nešto što bismo mogli nazvati odustajanje od nade i pretvaranje kršćanstva u skup vrednota koje nužno isključuju one koje se nalaze izvan toga područja vrednota. Kao i u društvu, u kojemu se sve više raskidaju društvene veze, što zbog podizanja na pijedestal „obiteljskih vrijednosti“ koje u gotovo apsolutnom smislu trebaju definirati identitet i vrednote članova tih obitelji, što zbog razumijevanja slobode kao apsolutne, pri čemu se onda stvaraju ćelije istomišljenika koji su u nužnome sukobu s drugim neistomišljenicima, i same crkve veličaju one koji se drže „nauka“ i odbacuju one koji surađuju s društvom koje nikuda ne ide, osim u propast.

Društvena nada, nada čitave zajednice, u vjerskim zajednicama posve odslikava ono što se odvija u društvu – potrebno je stajati uz čvrste vrednote, čvrste hijerarhije i čvrsti moral. Ili pak, s druge strane, budući da nade u društvu nema, ona biva premještena u unutrašnjost vjernika. Na društvo se ne možemo osloniti pa stoga nadu, tu temeljnu kršćansku kategoriju, premještamo u čovjekovu unutrašnjost u kojoj se može dobiti utjeha, sigurnost i nada u vječni život koji neće biti nesiguran poput ovoga. Naglasak se stavlja na Duha – Duha koji tješi, krijepi i pomaže u smiraju i gorljivosti duše preživjeti ovaj život. Ovakva duhovnost, moral i nauk, posve slijedi logiku društvene atomizacije – crkva postaje društvo istomišljenika, iste duhovnosti, istih privrženosti stabilnome moralu, čvrstom nauku, hijerarhijama i identitetima – te postaje samo još jedna skupina u društvu koja ne budi nadu, osim onu u vječni život, i to samo pripadnicima te skupine.

Jednom sam prilikom od Jürgena Moltmanna, tog slavnog živućeg teologa nade, čuo sljedeću rečenicu: „Kršćanstvo nije religija, nego je mesijanski pokret u koji se svatko može uključiti“, pri čemu ovo uključivanje svih nije podrazumijevalo njihovo prihvaćanje kršćanskoga nauka. Pokreti 1960-ih i 1970-ih rodili su i teologije nade, ali i teologije društvenoga i političkoga angažmana kršćana. Te teologije nadu nisu prihvatile kao dodatak kršćanskoj vjeri, kao eshatologiju, ono što se zbiva na kraju vremena, već kao srž i pogonsko sredstvo čitave kršćanske teologije. Kršćanstvo kao mesijanski pokret, pokret je nade. No, ta nada nije usmjerena na smiraj srca, držanje uz čvrsti moral i nauk, ili pak trijumfalističko osvajanje društvenoga i političkoga prostora s kršćanskim „vrednotama“. Ta nada bila je usmjerena kako na preobrazbu vjerskih zajednica koje su odustale od javnoga karaktera kršćanske nade ili su je pak zatočile u hijerarhije, pobožnost i trijumfalizam, tako i protiv društvenih procesa i političkih poredaka koje gase nadu i zatvaraju budućnost pravednosti.

Također, ta nada nije bila skup vrednota, nauka, identiteta kojom će se stabilizirati društveni ili politički poredak. Ne, ona je shvaćena kao „prekid“, izazov i radikalna promjena vjerskih i političkih praksi jer se usredotočila i temeljila se na onima koji su žrtve postojećih vjerskih, društvenih i političkih poredaka. Nada nije nada privilegiranih. Njima nada ne treba, oni imaju sigurnost koju im pruža njihov društveni ili vjerski položaj. Takvima ne treba drugačija i bolja budućnost koja će uključivati sve. Nada također nije nada onih koji smatraju da bi kruti kršćanski moral i identitet trebao pružiti odgovore na nestabilnosti društva i zajednica jer takva nada ništa ne mijenja, već samo čuva ili obnavlja navodni jasni poredak.

Nada se nalazi, kako je to napisao drugi veliki teolog toga razdoblja, J. B. Metz, u „licima onih koji pate“. Oni su subjekti nade, polazište od kojega bi svako društvo ili vjerska zajednica trebala krenuti, upravo kao što kršćanska teologija kreće od raspetoga Isusa koji ni u kom slučaju nije predstavljao privilegirani sloj ondašnjega društva. Ozbiljno kršćansko razumijevanje nade shvatit će tu kritiku koju je Isus iznio prema najmanjima i potlačenima kao kritiku sebi i društvu oko sebe. Neće tu nadu spiritualizirati niti će je pretvoriti u sredstvo za osiguravanje stabilnosti društva. Nada je, i u najboljem od svih mogućih svjetova, uvijek prekid i pobuna jer su oni deprivirani, danas su to migranti i žrtve ekonomskih sustava, smetnja i pobuna spram postojećih poredaka i pokreta koji svoje postojanje duguju isključenju ili stvaranju društvenih slojeva koji imaju slobodu, ali nikakvog dostojanstva.

U Novome zavjetu, u Prvoj Petrovoj poslanici, čitamo da uvijek trebamo biti spremni „na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama“ (3,15). Kršćanska vjera je taj važan navod uvriježeno tumačila tako da vjernik treba argumentirati svoju vjeru u Boga.

No, odgovor nade nije retorički, već praktični. Eshaton nije prostor dobre teorije, već prakse u kojoj „slijepi vide, hromi hodaju i nijemi govore“ (Mt 11,5). Tko su slijepi, hromi i nijemi u današnjemu društvu – na tome će se odlučiti može li crkva progovoriti jezikom nade i može li biti pokretom kojemu se mogu pridružiti svi koji nijemima daju glas, slijepima vid i hromima hod.