O strahovima, pretjeranom oprezu i Duhu Svetom

Jedno od najvažnijih pitanja koja su mučila prve Isusove učenike glasilo je: “Zašto se Isus nije vratio?” Jer rekao je da će doći… Još ga uvijek nema. Iz evanđeoskih izvještaja može se iščitati da su se učenici zatvorili u jednu kuću i da su živjeli u strahu.

Strah. Ako i o čemu mogu i znam pisati, onda su to moji strahovi. Godinama sam bio netko tko se plašio vlastite sjene. Svega me bilo strah: od zmija pa sve do toga da bi se netko mogao ne-dao-Bog naljutiti na mene. Koliko god strah ponekad bio dobar, često nas zna blokirati. Onemogućiti nam normalan život. “Život u punini”, rekao bi Isus. No, mi toliko znamo živjeti u sjeni straha da propustimo vlastiti život. Ne kaže se uzalud da hrabar čovjek umire samo jednom, a da onaj, koji živi u strahu, umire svakodnevno.

Priča o fra Petru Đuđutu

Maloprije sam se prisjetio jedne sjajne priče našeg velikog pisca Ive Andrića. „Proba“. Ako je niste pročitali, preporučujem. Nećete požaliti. Andrić je unutar te velike priče smjestio jednu manju priču o izvjesnom fra Petru Đuđutu. Andrić preko fra Serafina pripovijeda kako je jednom u Bosni bio neki Petar Đuđut iz Busovače. Stidljivo, mirno i poslušno dijete. Budući da je dobro učio, majka ga je poslala u samostan u školu. S godinama se Petar Đuđut pretvorio u fratra kakvog u Bosni nije bilo. Ne znaš je li bio skromniji ili poslušniji. Ali nije on bio skroman i poslušan zato što je u duši bio takav, nego zato što nije imao ni snage ni hrabrosti da se ikome odupre i kaže “ne”. Iako bi se u sebi bunio i protivio sebi u njedra, nikada se nikome nije suprotstavio. I tako je šuteći i klimajući glavom svima oko sebe proživio svoj život i umro. Stigao je, piše Andrić, pred rajska vrata misleći ako je itko zaslužio raj, onda je to on. No, apostol Petar se ispriječio i ne da mu u raj nego ga želi poslati u čistilište kako bi okajao svoje grijehe. „Kakve grijehe imam ja koji sam bio manji od makova zrna”, pita fra Petar Đuđut. “E to ti i jest grijeh”, odgovara mu sveti Petar, “što nisi obijelio zuba i kazao istinu ni tamo gdje si to po božjem i ljudskom zakonu morao da uradiš; pretjerao si i u poniznosti i poslušnosti…“ Nakon što je fra Petar Đuđut shvatio da je ispao budala i na ovom i na onom svijetu, po prvi put u svom životu, pred rajskim vratima, izrekao je sve što mu je bilo na srcu. Žalio se svetom Petru da su ga kroz čitav život učili da šuti, moli i radi i da se miješa tamo gdje mu nije mjesto i da se nipošto ne izdvaja iz mase. Andrić piše da je na koncu pao dogovor da se fra Petar Đuđut vrati na zemlju kako bi popravio stvar. Ako barem jednom kaže sve ono što mu je na srcu, dobit će mjesto u raju. Fra  Petar Đuđut je proživio u Bosni još 40 godina, ali nikad nije smognuo hrabrosti napraviti ono što mu je rekao sveti Petar. Ne zna se što je kasnije bilo. Andrić ne donosi konačni sud o ljudskom spasenju nego se pita imaju li neki ljudi imalo smjelosti u pravi čas i na pravom mjestu izreći što misle.

Strahovi naši svagdašnji

Priča o plašljivom fra Petru Đuđutu priča je mnogih kršćana danas. Ne smijemo zanemariti činjenicu da je jedno od najvažnijih obilježja Duha upravo hrabrost. Otvorenost, pa čak i prgavost, rekli bi danas u Splitu. Dakle, sve suprotno strahu i poslovičnom oprezu. Mi nažalost prečesto znamo sve naše strahove opravdavati vjerom. Kao treba to tako.

Poslužit ću se za cijelu Crkvu tragičnim primjerom zlostavljanja maloljetnika od strane pojedinih svećenika u Katoličkoj crkvi. Teško se oteti dojmu da se i tu (nije) reagiralo upravo iz straha. I lažnog obzira. Umjesto da se sami obračunamo s predatorima iz vlastitih redova, premještali smo ih s jedne župe na drugu i nadali se uzaludno da bi oni možda jednom mogli prestati. Diskreditirali smo i obezvrijedili patnju njihovih žrtava i šokirano se snebivali kada su ovi skandali počeli preko medija izlaziti u javnost. Tada su nam mediji bili krivi, jer oni navodno nastoje uništiti Katoličku crkvu. No, mediji su nam zapravo učinili veliku uslugu i natjerali nas  da se konačno počnemo suočavati s vlastitim porazima. Jer smo poput spomenutog fra Petra Đuđuta šutjeli i plašili se da se ne bismo nekome zamjerili. Više smo energije uložili u zaštitu “bezgrešne” institucije nego u vidanje rana maloljetnih žrtava.

Izazovi Duha Svetoga

Svi kažu da bi kršćanska duhovnost od nas trebala  stvarati bolje i kvalitetnije ljude. Naša bi se duhovnost trebala osjetiti i izvan crkve; ona bi se trebala osjetiti i u našim obiteljima, u našim prijateljskim krugovima i na poslu… Ali ne sada da mi nekoga obraćamo ili evangeliziramo; ljudi bi sami trebali osjetiti na nama da smo drugačiji. “Stani malo… Nešto je kod tebe zanimljivo. Reci mi odakle to dolazi?” I onda možemo ponuditi svjedočanstvo vlastite vjere i objasniti našu nadu. Sve ovo pretpostavlja otvorenost poticajima Duha koji su posvuda, a ne samo u Crkvi.

Kako se pripremiti za život koji je Bog zamislio za nas? Što točno za sve nas znači izaći iz vlastitog mrtvila, biti malo hrabriji, napustiti one metaforičke rovove u koje smo se ukopali – to treba procijeniti svatko za sebe pojedinačno. Jer originalna hebrejska riječ za Duha je „Ruah“, a ona doslovno označava ono nešto što nam daje prostora, elana i energije stvoriti nešto novo. Danas nam je toga potrebno više nego kruha.