Oči svijeta

Imala sam šesnaest godina i otputovala u poljski gradić Czestochowu, kao jedna od predstavnica Bosne i Hercegovine u projektu „International Youth Philharmonic Orchestra“.

Sjećam se uzbuđenja dok sam na internetu pretraživala grad i zamišljala sebe kako hodam njegovim ulicama, prvi put tako daleko od kuće i prvi put bez roditelja. Grad je u mojim mislima obojan u nježno purpurnu boju, s obrisima sunca koje zalazi iznad samostana Jasna gora. Zauvijek ću pamtiti otiske poljske jeseni, tihi miris kestena i sumraka koji se spušta nad nas blesave, mlade, slobodne i zanesene. Kao i gorak okus moga prvoga alkoholnoga pića, čašica ispunjena jarko plavom tekućinom, koju su nazivali „kamikaza“.

U rasporedu našega boravka pisalo je boldiranim crnim slovima „Posjet koncentracijskom logoru Auschwitz-Birkenau“. Ja, šesnaestogodišnjakinja s glavom u oblacima, trudim se saznati što više i pripremiti se za nešto za što se, tek kasnije ću shvatiti, čovjek nikada i nikako ne može pripremiti.

Kišovit je dan, sjedim s prijateljicom u stražnjem dijelu autobusa. Pozicija je strateški zauzeta, dva sjedala od nas je kontrabasist koji mi se sviđa. Gledam kroz prozor i primjetim tračnice kako zavijaju kroz šumu i osjetim prvi nalet sablasne jeze. Godinama nakon ću se pokušavati sjetiti što smo razgovarali, tko nas je vodio, je li bilo sunca, je li bilo hladno… Ništa, apsolutno ništa, kao da je cijelo mjesto i cijeli događaj izuzet iz svih okvira koje pridajemo životu, kao da lebdi groteskno i osakaćeno iznad svega što mi se ikada dogodilo.

Duboko vjerujem da me taj dan odredio kao osobu. Ulazila sam kao avet u razne prostorije, gledala u gomile polomljenih naočala, pokušavala prebrojiti koliko je to osoba. U hrpe posuđa, knjiga, kućanskih predmeta koje su ljudi nosili sa sobom, naivno misleći da će im zatrebati. Jecala ispred prostora u kojemu je izloženo more malene, ručno pletene, dječje odjeće. Zamišljala kako su majke brižno vezle cvjetiće na rukave svojih djevojčica i plava sidra na prsa dječaka. Drhtala kao prut na ulazu u plinsku komoru koja i nakon toliko godina odjekuje zatomljenim kricima i zabrinutim došaptavanjem. Povraćalo mi se od ostataka drvenih baraka i prijetećeg, ledenoga vonja smrti. Ljutila sam se na ljude koji su prolazili pored mene i sve to fotografirali, željela sam vikati na njih, izbiti im fotoaparat iz ruke i natjerati nas sve da šutimo i ostanemo šuteći zauvijek, željela sam da svi padnemo ničice pred strahotom koju je čovjek načinio čovjeku, da pronađemo bar neki način da se iskupimo, bar neki način da nadoknadimo, bar nešto…

I unatoč vrtlogu emocija koji me silovito uvukao u svoje središte i ljuljao me i bacao kako želi, svejedno nisam bila spremna na posljednju prostoriju u koju smo ušli. Za razliku od svih ostalih, ona je odisala nekim čudnim, neobjašnjivim mirom. Svjetla su bila prigušena i sve je bilo crno – bijelo. Na sredini ostakljena komoda s pismima, bilješkama, imenima. A po zidovima fotografije. Fotografije ljudi u prugastim odijelima, s brojem naljepljenim na prsa, snimljene redom netom prije odlaska u plinsku komoru. Jer, valjalo je evidentirati dobro obavljen posao.  Gledam potpuno nijema u njihova lica, a vidim samo njihove oči. Oko mene mora potpuno istih očiju, koje mi neumoljivo vraćaju pogled. Oči ponižene, izgubljene, iskopane iz postojanja i života, ubijene, premlaćene, prevarene, uništene. Skamenjena sam i osjećam kako me oči proždiru svojim pitanjima, a ja im ne mogu dati odgovore. Ipak, ono što me najviše dotuklo je pomirenost. Oči su se pomirile sa svime što im se dogodilo, i kao da su u tim posljednjim trenutcima patnje pronašle prinuđeni spokoj u odustajanju. Svi su već na pustili prostoriju i profesor me vuče za ruku, a ja se ne mogu pomaknuti. Ne mogu ni obrisati suze, ništa ne mogu. Samo upijam u sebe oči koje ću nositi do kraja života.

***

Krenula sam jutros na tržnicu po blitvu i kiseli kupus. Hladno je i pada snijeg, zaboravila sam kapu i žurim po promočenim stazama. Čavrljam lagano s bakom kod koje kupujem i odjednom primjetim da su se svi prodavači sasvim lagano i gotovo neprimjetno ukočili. Na tržnicu polaganim korakom dolazi poslovično brkati koncesionar. Šeće se među štandovima, uzima novčiće, pogleda po robi. Držanje mu je nadmeno i već me iritira, pa okrećem leđa na drugu stranu i trpam krompire u vrećicu.

„Ne smiješ ništa držati ispod stola, miči to, odmah!“, čujem ga odjednom kako viče i prisili me da se ipak okrenem.

Galami na simpatičnoga djedicu kod kojega ponekad kupim kobasice i naribanu tikvu. Djed ima preširoku jaknu i crnu kapu stisnutu preko okvira naočala.

„Ma, samo sada , kratko zbog snijega, neće mi kupit ako je mokro…“, tiho izgovara.

„Ne zanima me, kupi onda još jedan stol, ajde miči, miči odmah da te vidim!“, nastavlja koncesionar.

Djed se pogrbljeno saginje, vadi kutije s krompirom i lukom ispod stola i stavlja ih na mokri pločnik. Zbunjeno i posramljeno obilazi oko te dvije kutije i nakratko podigne pogled prema ostatku tržnice. I ja zapanjeno ugledah avetske oči s fotografija koje sam upijala prije šesnaest godina, mlada i preplašena, u izložbenom prostoru kamene barake.

Kakve li ironije da ih ponovno sretnem baš danas, na Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta, kada se cijeli svijet ponosno busa u prsa kako su ta vremena davno iza nas i kako se čovječanstvo zaklelo da se takvo što više nikada neće ponoviti.

Kažu da su vojnici Crvene armije čupali svoju kosu i jaukali od jada kada su na današnji dan prije 78 godina oslobodili Auschwitz i svojim očima vidjeli samo ostatke onoga što se tu događalo. Negdje sam pročitala da su izjavili da je sreća da je većina nacista već pobjegla, jer bi ih poklali kao zečeve tu na licu mjesta, od nemoći i očaja. I zaista, to je bio dan kada je svijet zanijemio.

Kao ja, sa svojih šesnaest godina i šezdeset dvije godine nakon oslobođenja Auschwitza.

Kao ja, danas na tržnici na Sjenjaku dok mi pogled uzvraćaju pomirene i ponižene oči.