Od pogreba do konklave: što se događa nakon smrti pape Franje?

Papa Franjo je preminuo. Kako će izgledati njegov pogreb i tko sada upravlja Vatikanom? Pogled u vatikanski protokol za smrt pape pruža odgovore.

Zlatni čekić, tri udarca u čelo, tri upita, ozbiljna lica prelata, tišina: papa je mrtav. Nijedan film o papi ne propušta prikazati taj obred s čekićem. No taj je običaj danas dio prošlosti. Kad je 2005. preminuo Ivan Pavao II., čekić je ostao neiskorišten – jer je papa još 1996. odlučio ukinuti taj ritual.

Što se danas događa kad papa umre? Kako izgleda pogreb i tko u međuvremenu vodi najmanju državu svijeta? Trenutno važeći protokoli donose jasne odgovore.

Apostolska konstitucija Universi Dominici Gregis propisuje tijek sede vacante – razdoblja bez pape – i izbor novog pape u konklavi. Trenutno vrijede odredbe koje je 1996. donio Ivan Pavao II., s manjim izmjenama koje je 2013. unio Benedikt XVI. Pogrebni red za papu (Ordo Exsequiarum Romani Pontificis) određuje kako se papa oplakuje i pokapa. Papa Franjo je 2024. taj red pojednostavnio. “Obnovljeni obred naglašava da se papa pokapa kao pastir i Kristov učenik, a ne kao moćan čovjek ovoga svijeta”, izjavio je nadbiskup Diego Ravelli, voditelj papinskih liturgijskih slavlja.

Službena objava smrti i prva reakcija Vatikana

Kada papa preminu, vijest se mora brzo i jasno prenijeti. Prefekt papinske kuće obavještava kardinala komornika (Camerlengo) i dekana Kardinalskog zbora. Dekan potom informira sve kardinale, diplomatske predstavnike i čelnike država. Camerlengo istodobno obavještava i kardinala vikara Rima, koji kao papin zamjenik u biskupiji Rim ima zadaću obavijestiti Rimljane o smrti njihova biskupa. Tada tradicionalno zvone crkvena zvona u Vječnom Gradu.

Trenutni nositelji tih službi su: Camerlengo kardinal Kevin Farrell, dekan Kardinalskog zbora Giovanni Battista Re, te kardinal vikar Rima Baldassare Reina.

Camerlengo, zamjenik državnog tajnika (trenutno nadbiskup Edgar Peña Parra), papinski ceremonijar Ravelli, najbliži papinski suradnici, rodbina i osobni liječnik okupljaju se uz tijelo preminulog. Visoki prelati, poput državnog tajnika ili pročelnika kurijalnih dikasterija, nisu prisutni jer im služba prestaje smrću pape.

Camerlengo tada službeno konstatira smrt: tri puta oslovljava pokojnika njegovim krsnim imenom. Fotografiranje tijela u pravilu je zabranjeno. Ako se ipak snimke rade u dokumentacijske svrhe, mora ih izričito odobriti Camerlengo, i to samo ako je pokojnik odjeven u liturgijsko ruho.

Prva postaja: Papin stan

Novo je pravilo da se smrt službeno konstatira ne uz postelju, već u privatnoj kapelici pape. Camerlengo uklanja papinski Ribarov prsten, koji se kasnije – zajedno s olovnim pečatom – uništava pred kardinalima. On također pečati papin ured i privatne odaje. No cijeli stan se ne zatvara odmah – papinsko osoblje može ostati do nakon pogreba, a tek se tada rezidencija u potpunosti zatvara.

Papinska rezidencija time postaje prva od tri postaje papinskog pogreba. Ondje se pokojnik polaže u lijes – novost u odnosu na raniji običaj kada se to činilo tek u bazilici svetog Petra. Ukida se i upotreba posebne nosiljke canaletto, a broj lijesova smanjuje se s tri na dva: vanjski drveni od čempresa i unutarnji od kositra.

O daljnjem tijeku odlučuju Kardinalski zbor koji se svakodnevno okuplja kako bi pod vodstvom dekana raspravio ključna pitanja. Sudjeluju svi kardinali, uključujući one starije od 80 godina. Camerlengo predsjeda posebnim kongregacijama zaduženima za svakodnevno funkcioniranje Vatikana u tom razdoblju. Te se kongregacije sastavljaju ždrijebom svakih nekoliko dana. One donose i odluku o datumu prijenosa tijela u baziliku sv. Petra te o danu pogreba – koji bi se trebao održati između četvrtog i šestog dana nakon smrti.

Druga postaja: Bazilika svetog Petra

Lijes se potom prenosi izravno u baziliku sv. Petra – bez zadržavanja u Apostolskoj palači. Tijekom prijenosa moli se Litanija svih svetih. Vjernici tada mogu u tišini odati počast papi, čije je tijelo položeno u otvoreni lijes. Za razliku od ranijih protokola, pokojnik ne leži na uzdignutom katafalku niti se uz lijes stavlja pastirski štap. Dan uoči pogrebne mise lijes se zatvara, a na sam dan pogreba slavi se misa za pokojnika. Na kraju mise ponovno se moli skraćena Litanija svih svetih.

Još od pogreba Pija XII. tijelo se ne izlaže u kapeli iza rešetki, već se polaže iznad Confessia – mjesta ispod glavnoga oltara gdje se nalazi grob svetog Petra. Time se olakšava pristup vjernicima i omogućuje bolje osvjetljenje.

Treća postaja: Pokop u bazilici Santa Maria Maggiore

Posljednja faza je prijenos i sam pokop. Papa Franjo odlučio je da ne želi biti pokopan u bazilici sv. Petra, nego u bazilici Santa Maria Maggiore. U drveni lijes uz pokojnika polažu se zlatnici iz njegova pontifikata, papinski paliji te dokument Rogitum – u metalnoj kapsuli – s podacima o njegovu životu, važnim događajima i papinskim spisima.

Nakon pogreba slijedi devetodnevna žalost – novendiales. Svakoga dana u bazilici sv. Petra slavi se misa zadušnica, otvorena za sve vjernike.

Konklava najkasnije dvadeset dana nakon smrti

Za vrijeme sede vacante, Crkvom upravljaju kardinali. Iako nemaju papinsku jurisdikciju niti mogu mijenjati crkvene zakone, oni pripremaju izbor novog pape. Kardinalski zbor odlučuje kada će konklava započeti – obično petnaestog dana nakon smrti, najkasnije dvadesetog. Može početi i ranije ako su svi kardinali elektori već prisutni u Rimu.

Za izbor novog pape potrebna je dvotrećinska većina. Teoretski, izbor može dugo trajati, ali praksa pokazuje suprotno: Ivan Pavao II. izabran je nakon osam krugova, Benedikt XVI. nakon četiri, a Franjo nakon pet. Već nakon nekoliko dana s dimnjaka Sikstinske kapele mogao bi se uzdići bijeli dim – znak da Crkva ima novog papu.