Od straha do zajedništva: ozdravljenje kroz otvorenost i slušanje

Ako bacimo oko na današnja liturgijska čitanja, primijetit ćemo da se misao o otvorenosti, odnosno o potrebi otvaranja, provlači kroz sva čitanja.

Teško je oteti se dojmu da živimo u vremenu tzv. radikalne otvorenosti. Tehnologija i permanentna online dostupnost čine nas izloženima i otvorenima svima i svemu, gotovo po defaultu. No, koliko je u tom voajerskom mentalitetu doista prisutna ona autentična otvorenost? Što nas sprječava da se otvorimo drugima i podijelimo s njima naše želje, radosti, pa čak i traume? Odgovor na to pitanje možda nam nudi prva rečenica prvog čitanja: strah i tjeskoba. Stoga ne čudi biblijski poziv: „Recite preplašenim srcima: ‘Budite jaki, ne bojte se!’“ (Iz 35, 4).

Sinoć sam se, igrom slučaja, našao u jednom društvu koje se tijekom večeri, a kasnije i jutra, spontano širilo. Za stol, koji je s vremenom postajao sve tješnji, sjedali su novi i zanimljivi ljudi koji su poznavali jednog ili dvojicu iz postojećeg društva. Kako su dolazili, tako su imali kurtoaznu zadaću, pa čak i potrebu, ukratko se predstaviti okupljenima kako bi svi znali tko je tko. Budući da je atmosfera u klubu bila poprilično glasna, a društvo sve brojnije, postajalo je sve teže zadržati pažnju i (sa)slušati ljude. Postoje mnoge nagrade, ali prava je šteta što nagrada za slušanje i otvorenost još uvijek nije prepoznata.

Druga situacija dogodila se ovo proljeće na jednoj konferenciji posvećenoj zaštiti osoba s invaliditetom. Svi prisutni, njih stotinjak, s velikim su zanimanjem pratili što se govori. Zapravo, ono što se govorilo, prenosilo se znakovnim jezikom, a simultano prevodilo na glasovni jezik. Dvije gluhe i nijeme žene govorile su o tome što sve doživljavaju u svojoj svakodnevici, primjerice kako im drugi pristupaju i kako ih često ignoriraju jer ljudi ponekad ne znaju što s njima. Način na koji su te dvije žene jasno iznijele svoje potrebe ostavio je snažan dojam na sve sudionike. Tijekom sljedećih dana svjedočio sam jednoj novoj kvaliteti slušanja i pažljivijem međusobnom ophođenju. Čini se da je otvorena i hrabra komunikacija o prividnim ograničenjima imala razoružavajući i iscjeljujući učinak. Njihova je priča donijela jedan blagi, ali moćan duh među nas, omogućivši da se i različita mišljenja izraze s poštovanjem.

Ova dva iskustva podsjećaju me na današnje evanđelje o ozdravljenju gluhonijemog čovjeka. Osoba s invaliditetom postaje važan dio zajednice, doživljava iscjeljenje – i donosi iscjeljenje drugima, mijenjajući samu zajednicu. Isus otvara čovjeku uši i razvezuje mu jezik kako bi se sam mogao izraziti. Oni koji sve to promatraju tvrde: „Dobro je sve učinio.“

U današnjem evanđelju posebno su značajna tri elementa: prijatelji dovode Isusu gluhonijemog čovjeka – oni razumiju njegovu patnju i spremni su boriti se za njega. Isusov je dodir intiman i istovremeno prepun poštovanja. Ovdje je bitno naglasiti da Isus pomaže i samim pomagačima. Oni svjedoče kako se jedan ranjeni život iscjeljuje – i to ne brisanjem povijesti patnje, već susretom koji otvara i oslobađa.

Vidjeti, čuti, govoriti i kretati se – to su tjelesne mogućnosti koje su doista izvanredne. Zdravi ih ljudi uglavnom uzimaju zdravo za gotovo. Medicina danas uvelike doprinosi kako bi se fizički nedostaci djelomično ili potpuno uklonili. No, što učiniti kada to nije moguće? Takvi nedostaci otežavaju ili onemogućavaju društvene kontakte i pogođene isključuju iz društva. Evanđelje nas tako izvještava o značajnom ozdravljenju koje jednog čovjeka rehabilitira i vraća u zajednicu. Ali ovdje nije riječ samo o organskoj obnovi zdravlja ili pukom slušnom i govornom ozdravljenju.

Poznata je misao Antoinea de Saint-Exupéryja da “čovjek samo srcem dobro vidi”. Ponovno se vraćamo na umijeće slušanja. U žurbi svakodnevice ova se sposobnost uvelike izgubila. Ponekad primijetim kod sebe da previše govorim, a premalo slušam. Slušanje je duhovni napor, pa čak i mentalni rad. Tko umije slušati, sposoban je nešto i reći. Gluhonijemome Isus vraća sluh i govor. Evanđelje nas također danas poziva provjeriti gdje smo sami oglušili i otupjeli, ili iz raznih razloga ostali bez riječi, ušutkani, odbijajući suočiti se s problemima – svjesno ne slušamo, iako bismo mogli pomoći. Poslušaj pažljivo što ti sugovornik govori, pa će ti se postupno i jezik osloboditi, omogućujući onaj istinski susret. Jer dijalog uvijek pretpostavlja otvorenost.

Invaliditet, bolest, ranjivost i patnja mnogima su teško podnošljivi. Teško je nositi se s njima, bilo kod sebe, bilo kod drugih. Zbog toga su oni koji su ranjeni često odbačeni i zanemareni. Time se stvara iluzija da je u tzv. „normalnom“ svijetu moguće imati život bez poteškoća. Posljedica toga je da nema onoga o čemu se govori u evanđelju: ne stvara se zajednica prijatelja koja se brine o onima koji su u posebnim potrebama. Rijetki vide kako Isus pristupa patnji. I riječ o čudu se ne širi. Teško je ponekad prevladati stid i osjećaj preopterećenosti kada trebamo slušati ljude koji su ranjeni ili pogođeni, koji možda zamuckuju, slušati ih srcem i zaroniti u dubine njihova očaja, tuge i osamljenosti.

No, tko se usudi, s vremena na vrijeme će doživjeti da Bog ipak „sve dobro čini.“