Odlazak osporavanog kardinala

U Rimu je nedavno iznenada preminuo posljednji australski kardinal George Pell i to zbog komplikacija koje su uslijedile nakon operacije kuka. Nakon njegove smrti, slično kao i za života, mišljenja o kardinalu Pellu su podijeljena.
Dok jedan dio katolika oplakuje odlazak “velikog čovjeka i mučenika našeg vremena”, predstavnici žrtava seksualnog zlostavljanja u Australiji nedvosmisleno su poručili da ne planiraju za njim pustiti suzu.

Iako je u svojoj rodnoj Australiji mogao postati nogometna zvijezda, Pell se odlučio zarediti te je u Katoličkoj crkvi uspio ostvariti zavidnu karijeru. Papa Franjo ga je 2014. imenovao prvim čovjekom novoutemeljenog Tajništva za ekonomiju, čime je on, nakon Pape i kardinala državnog tajnika, postao treći čovjek po važnosti u Vatikanu.

Nakon brojnih financijskih skandala, Pellova zadaća bila je posložiti financije u Vatikanu te uvesti veću dozu transparentnosti u vatikanske poslove, što ga je i dovelo u sukob sa starim vatikanskim strukturama i pogrešnim navikama nekolicine odgovornih kardinala naviknutih na mutne poslove i javašluk. No Pellu je pošlo za rukom donekle promijeniti taj okoštali sustav nakon što je papa Franjo prihvatio njegov  prijedlog financijskih reformi.

To i jest jedan od razlog zašto mu je papa Franjo odao počast prošli tjedan. U njegovu telegramu piše da se sa zahvalnošću prisjeća Pellove predanosti reformi vatikanskog financijskog sektora, kojem je Pell “odlučno i mudro udario temelje”.

Problemi za kardinala Pella počeli su u lipnju 2017., kada je formalno-pravno optužen zbog tri kaznena djela napastovanja maloljetnika u Melbourneu. Protiv njega je zbog toga bio pokrenut i redoviti kanonski postupak u Vatikanu, a papa Franjo ga je privremeno suspendirao od javnog obavljanja svećeničke službe. Krajem 2018. nepravomoćno je osuđen da bi australski Vrhovni sud u travnju 2020. poništio presudu zbog nedostatka dokaza. Pell je u strogom zatvoru proveo malo više od godine dana.

Dok je on bio uvjeren da mu je odbacivanjem presude ispravljena teška nepravda koja mu je nanesena, ostalo je nejasno tko je kriv za očita zlostavljanja u Crkvi u Australiji.

Iako mu spomenuta zlostavljanja nikad nisu službeno dokazana, izvješća iz biskupijskih arhiva jasno pokazuju da je kao biskup znao za slučajeve ozloglašenih pedofila koje je više puta premještao u razne župe, umjesto da ih je prijavio. On je bio i ostao najviše rangirani katolički velikodostojnik optužen za pedofiliju.

Vatikanski insajderi su Pella ubrajali u krug tradicionalnijih i konzervativnijih kardinala koji su bili uvjereni u viziju jedne monolitne Crkve koja se snažno odupire modernom svijetu.  Pell je neposredno pred smrt oštro kritizirao samu ideju Svjetske sinode. U pokušaju Sinode vidio je “napad na tradicionalni moral te pokušaj uvođenja neomarksističkog žargona u Crkvu”. Dok je s pokojnim papom Benediktom XVI. gajio čak prijateljske odnose, papu Franjo je poštovao, ali često nije bio s njim suglasan. Zamjerao mu je “nejasnoću i teologije i medijskih izjava”. Bio je uvjeren da je u Franjom mandatu došlo do “intelektualnog pada i previše političke korektnosti”.

Zbog njegove izravnosti, Pell je za života uživao imidž žestokog branitelja katoličke vjere i kršćanskih ideala. Osim kada je riječ o slučajevima seksualnih zlostavljanja unutar same Crkve. No on nije (bio) usamljen ovdje. Pedofilija u crkvenim krugovima je nažalost još uvijek slijepa točka mnogih katolika.

Dok s jedne strane imamo one kojima pedofilija kao problem uopće nije bitna, nego jedva čekaju udariti po Crkvu, s druge strane imamo ogroman broj “pobožnih ovčica” koji rezolutno odbijaju svaku pomisao da bi netko iz “društva savršenih” mogao biti “vuk ogrnut janjećom kožom”. A takvih nije bilo malo.

Dok se jedni i drugi međusobno obračunavaju, žrtve nažalost padaju u drugi ili treći plan. Ovdje je riječ o konačnom prihvaćanju činjenice da za ove zločine nisu krivi samo pedofili, nego i oni koji su godinama i desetljećima prikrivali zločine i iz nekakve lažne solidarnosti štitili i skrivali kriminalce, vodeći se onom biblijskom mantrom „tko je bez grijeha, neka baci kamen“ koju su na kraju pretvorili u običnu floskulu i laž. Da stvar bude gora, u Crkvi se s vremenom na najvišim razinama formirao svojevrsni kartel šutnje, čime je vjerodostojnost Božjih predstavnika na Zemlji ozbiljno dovedena u pitanje. Drugi je problem nedostatak bilo kakve kritičke misli: dobar dio “običnog” naroda u kleru još uvijek gleda nešto veličanstveno i nedodirljivo. Ovdje više nije stvar ni u seksualnom nasilju, jer, usudio bih se reći, to je samo posljedica životarenja u jednom zatvorenom i ograničenom ambijentu kojim dominiraju stereotipi, narcizam i dogmatski pogled na stvarnost koja nas okružuje. Veći dio crkvene hijerarhije ne samo da ne prihvaća kritike, nego odbacuje bilo kakvu mogućnost da oni mogu pogriješiti. No, unatoč svim ovim negativnostima koje traže prijeko potrebne reforme i transparentnost, potrebno je čuvati se generaliziranja i ne zanemariti velik broj dobrih i kvalitetnih svećenika i biskupa koji su jako ozbiljno shvatili svoj poziv.