Osveta je možda zabranjeno voće za kršćane, ali u međunarodnim odnosima ona je česta praksa

Ljeto je vruće, i to ne samo doslovno.

Nepodnošljive temperature, koje suvremeni pogani pokušavaju sniziti korištenjem papirnatih slamki i besmislenih čepova, očito neće popustiti. Dekristijanizirane bogataške elite smiju se u lice ljudima koji, suočeni s inflacijom i gospodarskim padom, pokušavaju preživjeti. Otvoreno provode prave poganske obrede kroz “umjetnost” na sve više javnih manifestacija. Ali bogati oduvijek najviše preziru srednji sloj i kršćanski mainstream europsko-američke civilizacije, što Krista čini najopasnijom pojavom za njih. Čuvajući kršćanstvo i sjećanje na Krista, čuvamo i sebe.

Usred ljeta, Hrvatska slavi Dan pobjede, a cijeli kolovoz je u znaku Domovinskog rata. Postoje najmanje dva diskursa, jedan hrvatski i drugi srpski. Oslobađanje Knina za Hrvate predstavlja krunu napora da se osigura državna samostalnost i opstojnost. Prvi dio pobune krenuo je već 1989. za Vidovdan, i to baš u Kninu, na kninskom Kosovom polju, kada se SRH prvi put suočila s Miloševićevim događanjima naroda na vlastitom teritoriju. Oružana pobuna započela je 17. kolovoza 1990., opet u Kninu. Iz Knina je u ljeto 1991. svoj pohod započeo pukovnik JNA Ratko Mladić, a taj je pohod završio tek dolaskom HV-a i HVO-a pred Banja Luku 1995. U kvazidržavi Krajini gotovo svi nesrbi su protjerani. Pad Vukovara povezan je s najgorim zločinima na tlu Europe poslije Drugog svjetskog rata, uključujući srpske logore koji su bili doslovce pakao, mjesto bez Boga, sve do ruske agresije na Ukrajinu. Srpska strana često se ponaša kao da su se hrvatske snage jednoga jutra odlučile zauzeti mirnu oazu od Petrinje do Knina, a ne kao da je riječ o pobuni koja je započela 1989., oružano buknula 1990. i postala opći rat protiv Hrvatske 1991. Nije da se nije pregovaralo od ljeta 1990. do ljeta 1995. Pregovaralo se puno i često, ali za mir je bila zainteresirana samo jedna strana – hrvatska.

Tko pokrene rat i izgubi, plaća visoku cijenu. Njemačka je pokrenula dva svjetska rata i 1945. izgubila kao nitko nikada u povijesti čovječanstva. Osveta je bila strašna. Sve okupacijske vojske masovno su silovale na teritoriju Njemačke u kasno proljeće 1945., a zbog prirode Hladnog rata, uglavnom se etika silovatelja vezuje uz Ruse. Vojnici su upadali u kuće u Njemačkoj i pljačkali sve do čega su mogli doći. Zarobljenici su također bili pljačkani. Kako nije bilo dovoljno hrane u Europi u ljeto 1945., zarobljenici su hranjeni nedovoljno ili nikako, posebno u francuskim logorima. Francusko stanovništvo redovno je tuklo njemačke zarobljenike, a ako bi netko poginuo u tom procesu, nitko nije bio tužen. Njemačka manjina bila je prognana iz cijele Istočne i Srednje Europe. Primjerice, Vojvodina, sjever BiH i Slavonija bili su etnički očišćeni od njemačkog stanovništva. Nijemci su prognani iz Poljske, Čehoslovačke i Rumunjske, gdje su stoljećima bili autohtono stanovništvo. Nitko nije nikada osuđen za ta djela. Zašto? Jer osveta je sastavni dio međunarodnog političkog poretka. Tko započne rat i izgubi, plaća cijenu. Nijemci su u svim zemljama Istočne i Srednje Europe izgubili pravo na svoju povijest. Danas se o tome može pisati, ali prije 1989. bilo je to gotovo nemoguće.

Za kršćane je osveta nešto najgore.

Krist je prva (i možda jedina) figura u povijesti koja je odustala od osvete. Starozavjetni mindset povezan je s osvetom. Levitski zakonik izričito brani osvetu među Židovima: “Ne osvećuj se! Ne gaji srdžbe prema sinovima svoga naroda. Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe. Ja sam Gospod!” (Lev 19,18). Generalno, kada ide loše Židovima u Starom zavjetu, zazivaju Boga da se osveti njihovim neprijateljima. Ali, kao što vidimo u situaciji oko Gaze, ako netko izazove suvremenu Državu Izrael, taj plaća višestruku cijenu odmazde, što je politika na snazi od prvog dana stvaranja te države. Muslimani prakticiraju osvetu kao nešto normalno. Kineska država pamti i višestruko vraća. U Indiji je osveta također normalan dio kulture; dovoljno je sjetiti se kako je i zašto ubijena Indira Gandhi.

Krist je živo čudo. Kako piše Prva Petrova: “Na to ste pozvani jer i Krist je trpio za vas i ostavio vam primjer da idete stopama njegovim. On koji grijeha ne učini, niti usta njegova prijevaru izustiše; on koji na uvredu nije uvredom uzvraćao i mučen nije prijetio, prepuštajući to Sucu pravednom; on koji u tijelu svom grijehe naše ponese na drvo da umrijevši grijesima pravednosti živimo; on čijom se modricom izliječiste.” (1 Pt 2,21-24). Rijetko koja država, bila kršćanska ili druge kulture, slijedi ovaj primjer.

Možda ćemo jednog dana doživjeti da osveta nije temeljni dio međunarodnog poretka, ali bilo bi lijepo početi od sebe. Kardinal Kuharić je u kolovozu 1991. u Petrinji i Mariji Bistrici rekao: “Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštivati život njegova oca, brata, sina, sestre! To je Evanđelje, možda teško razumljivo pogaženom i poniženom čovjeku, pogaženom i poniženom narodu, ali to je Evanđelje zalog pobjede. To moraju biti naša načela. To moraju biti naši postupci, jer u protivnom i mi bismo bili žrtve Zmaja! Obraćenje, molitva i post su najmoćnija sredstva u borbi sa Zmajem! Ljubiti istinu, činiti dobro i vršiti pravednost, zakoni su Božjega svijeta u kojem nema mjesta Zmaju. A mi hoćemo takav svijet, svijet mira i slobode! Za takav mir mi molimo. Bog neka pobijedi Zmaja u svakoj duši i savjesti da ljudi budu ljudi mira, a ne rata!” Nažalost, u bilo kojem ratu ovo nije čest princip. Štoviše, iznimka je!

Oni koji su palili srpske kuće poslije Oluje, očito nisu čuli kardinala Kuharića.

Postoji samo jedna uspješna misija Ujedinjenih naroda, i ona se dogodila u Hrvatskoj. Republika Hrvatska je rijedak primjer u povijesti ratovanja, zemlja koja je dio pobunjenog teritorija vratila mirnim putem. Takvo nešto događa se rijetko, ako uopće. UNTAES, misija koja je trajala od 1996. do 1998., uspješno je reintegrirala preostali teritorij Hrvatske u pravno-ustavni poredak. Računajući kakvi su ovdje bili zločini (apsolutno najgori u tzv. Krajini), da se krenulo vojnim putem, krvi bi bilo do koljena. Ovakvim načinom spriječena je osveta, koja bi zasigurno bila brutalna. Ovdje je Franjo Tuđman pokazao da dobro shvaća kršćanstvo i Krista. I premalo se govori koliko je to veliki uspjeh i koliko je to kršćanski uspjeh. Suživot, doduše, puno bolje funkcionira u Kninu nego u Vukovaru. O tome bi se moglo raspravljati.

Najbolji način da se izbjegne osveta jest izbjegavanje rata pod svaku cijenu. “Blaženi mirotvorci: oni će se sinovima Božjim zvati!” (Mt 5,9). Pomolimo se barem jednom tjedno da više nikada ne vidimo rat ili ratovanja. Kako je krenulo u 21. stoljeću, sve je moguće. Ali kršćanska nada je moćna i naivna sila.