Otajstvo je ono pred čim u isto vrijeme i drhtimo i čemu se divimo

Mysterium tremendum et fascinans. “Sveto je ono pred čime drhtiš, a čemu se diviš” – ovim riječima je Željko Joksimović opisao sveto.

Navedeni se opis ne razlikuje u svojoj biti od onoga kako je Rudolf Otto opisivao sveto. Koristeći pojmove poput onih u prvoj rečenici, transcendencije i numinoznog, Otto opisuje sveto. Ovdje ipak ne želim svaki od tih pojmova razlagati. Želim tu ideju prevesti na razumljiviji jezik.

Mišljenja sam da nijedan od ovih opisa svetog ne može razumjeti osoba koja se nije zaljubila. Zaljubio se pak nije onaj koji se nije dao zadiviti, začuditi. Zaljubljenost uvijek sa sobom nosi drhtanje i divljenje. Suzimo to nakratko na zaljubljivanje u konkretnu osobu. Pred tom osobom drhtimo, ali nas ona ujedno nevjerojatno fascinira i privlači. U susretu s njenom numinoznošću (stranošću, prijetnjom i privlačnošću) čovjek se osjeća nedostojno, nečisto, maleno, a ipak pokušava pronaći način da se približi tom fascinantnom biću. Stoga štuje to biće. Drhteći se klanja i prinosi žrtve, svoju golotinju zaogrće obrednom odjećom. Unatoč svijesti da se takva veličina ne može zarobiti ni umanjiti, gradi joj hramove u kojim je pokušava zadržati. Hvalospjevima izriče neizrecivo divljenje. Sve čini drhteći u nadi da će biti obasjan zrakom ljubavi od ljubljenog bića. Čini mu se da nakon susreta s misterijem više ne postoji život bez njega. Osjeća da je uza svu odjeću pred ljubavlju gol, uz sve darove praznih ruku, sa svim žrtvama nedostojan, a da unatoč svim hramovima misterij ostaje slobodan.

Svjestan sam da je govor o zaljubljenosti prešao u područje religioznog jezika. Smatram da je svakom religioznom izrazu i ponašanju moguće pronaći usporedan izraz i radnju u odnosu zaljubljenika. Zar se ne trude ljudi oko svog izgleda kada se sastaju s ljubljenom osobom? Obasipanje darovima jednako je prinošenju životinjskih žrtava, posebna mjesta su moderni hramovi zaljubljenika.

Ponekad ljudi ne mogu podnijeti teret susreta s misterijem i zato bježe. Bježe da se nikad ne vrate. Pronalaze neke jasnije staze koje ih vode do sigurnijih mjesta. Zadovoljavaju se samima sobom i onima koji mogu ispuniti tek onoliko koliko mogu poželjeti.

Drugi umišljaju da su otajstvo / misterij – pred kojim se drhti i kojem se divi – prisvojili. Oni misle da su svojim ruhom i svojim hramovima fascinirali Onog koji fascinira. Zanose se da su pjesmama opjevali Neopjevanog. Takvi žive u zabludi da su oni postali jedini put do Onog s čijeg su Puta skrenuli na stranputice. Na kraju za sebe traže štovanje koje pripada samo Misterioznom. Kakvo štovanje?

Nekada je postojao, postoji i postojat će jedan koji je sve preokrenuo. Po njemu je Misterij postao Otac. On se ogolio pred svima onima koji su na njega jurišali u zlatnim odorama. On bijaše beskućnik pored svih onih koji su mu podizali hramove. Praznih ruku, osuđen je od onih koji u njegovo ime skupljahu srebrnjake.

On je uzdignut. On je Gospodin. On je i dalje Misterij. Slava bez blještavila, veličina u malenosti, štovanje u skrovitosti. Njegov je misterij skandalozno očit, toliko da ga ne zapažamo. Njegova je blizina tolika da je ne primjećujemo.

Mi i dalje odijevamo ruho, žrtvujemo, gradimo hramove i skupljamo srebrnjake.

On nam ostaje misterij. On ostaje slobodan.

Gospodin je otvorio pristup svima. Bilo u hramovima, bilo na ulicama. Iza sve naše odjeće On vidi ono što nam je skriveno, i mi smo misterij. Bog jest, a mi pred njim i dalje nismo. I dok stoji raširenih ruku, mi ga drhteći gledamo…

… baš kao i autor ovog teksta, ovog ljeta u nekom drugom svijetu, za stolom pišući po papiru.