Otišao je Gianni Vattimo, a to u hrvatskom javnom prostoru nitko nije primijetio

Umro je poznati talijanski filozof Gianni Vattimo – doznao sam zadnjeg četvrtka u veljači sudjelujući na Tribini Trećeg programa Hrvatskog radija.

Da mi rektor Tanjić nije priopćio u živom prijenosu, živio bih u iluziji da je Vattimo još živ (diskutirao je još i p. Ivica Musa). Da je živ, misli i hrvatska NSK. Nijedan medij u Hrvatskoj nije primijetio da je 19. rujna 2023. Vattimo napustio ovaj svijet.

Vattima (rođenog 4. siječnja 1936.) uvijek sam doživljavao kao filozofa koji brani kršćanske korijene Europe, slično kao i Slavoj Žižek (r. 1949.). Vattimu i Žižeku je zajednička lijeva politička pozicija i kršćanski ateizam (uzrečica: “Hvala Bogu što sam ateist”). Također, Vattimo je zasigurno jedan od najvažnijih filozofa postmoderne.

Pred dvadeset godina kada sam bio student, sa sigurnošću bih ustvrdio da jesmo u postmodernom dobu, ali danas poslije velike gospodarske krize 2007./2008., poslije velike migrantske krize iz 2015., poslije pandemije korone i ovoga rata u Ukrajini koji se vuče od veljače 2014., nisam baš siguran da je ovo više postmoderna.

Woke pokret, koji muči Zapad zadnjih godina npr. srušio je pokret Novog ateizma, kojega se pak optužilo da je ubio postmodernu. Postmoderna filozofija bila je okrenuta protiv tzv. velikih naracija i išla je protiv sigurnosti prosvjetiteljstva i njegovih ideja. Novi ateisti (npr. čuvena Četiri jahača:  Hitchens, Dawkins, Harris, Dennett) odlučili su pak svijet graditi na jakoj naraciji štovanja znanosti i znanstvenosti, sigurni u sebi. Sve dok ih nije woke mlađarija potaracala. Meni je urnebesno slušati Richarda Dawkinsa kako nariče nad vlastitom sudbinom (priznaje da su novi ateisti popločili put woke mlađariji) i nad činjenicom da je zbog neke omanje opaske jednostavno “otkazan”, a navedeno uglavnom čini zadnje vrijeme sjedeći po desničarskim podcastevima rigajući vatru na uzavrele klince.

Gianni Vattimo zasigurno je imao utjecaj na hrvatske filozofe i teologe. Npr. Nino Raspudić je 2004. magistrirao tezom “’Slaba misao’ i postmodernistička poetika u suvremenoj talijanskoj prozi” (2006. izdana kao knjiga “Slaba misao – jaki pisci”), koja se među ostalima bavim i Vattimom, kao rodonačelnikom “slabe misli”. Raspudić je 2008. preveo Vattimovu knjigu “Transparentno društvo”.

“Glavni” prevoditelj Vattimovih djela na hrvatski je Mario Kopić. Preveo je “Kraj moderne” (2000.) i “Vjerovati da vjeruješ” (2009.), a sastavio je i hrestomatiju “Čitanka” (2008.). Postoji još nekolicina prijevoda pojedinih Vattimovih članaka drugih autora.

U suvremenoj hrvatskoj periodici možete naći među ostalim i sljedeće radove koji se dotiču Vattimove misli: “Nereligiozno kršćanstvo u ‘slaboj misli’ Giannija Vattima” (Nikola Dogan, 2005.), “Kraj povijesti ili nova epoha?” (Vladimir Jelkić, 2008.), “Religija kao ‘sporno pitanje’. Osvrt na predavanje Edmunda Arensa” (Željko Tanjić, 2008.), “Od slabe misli do slabog komunizma” (Luka Bogdanić, 2009.), ” Pareyson, Vattimo i problem retoričke istine između ‘ništa više’ i ‘malo više'” (Ivica Šola, 2013.), “Kršćanstvo na postmoderni način. Slabo i post-metafizičko kršćanstvo Giannija Vattima” (Jure Strujić, 2014.) i “Odjeci radikalne teologije u nereligioznom kršćanstvu Giannija Vattima” (Zoran Turza, 2016.).

Zanimljivo je da npr. domaći profesori teologije pokojni N. Dogan i živi J. Strujić baš ne šmekaju Vattima i brane institucionalnu Crkvu pred njim, dok npr. Z. Turza (Hrvatsko katoličko sveučilište) nije toliko neprijateljski nastrojen. Gore sve navedeno nije tek suhoparno nabrajanje naslova, nego svjedoči koliko je Vattimo ušao u hrvatsku teologiju i filozofiju. Bio je srednjoeuropski mislilac koji nije baš pretjerano utjecao na angloameričku misao.

Ako idete gledati ove naslove na Hrčak, vrlo vjerojatno će nabasati i na moj prikaz Kopićevog prijevoda “Vjerovati da vjeruješ” (po svemu sudeći bio i ostao jedini prikaz u stručnoj literaturi). Meni je to svakako jedna od najvažnijih knjiga koje sam pročitao u životu. Kao teolog koji stoji u glavnom toku kršćanstva ne mogu se baš složiti sa svime što Vattimo misli i piše, ali način kako sebe Vattimo predstavlja i kako gradi vlastitu naraciju (naime, on je ničeanac) i kako se kao filozof nihilističkoga usmjerenja ne želi odreći kršćanskoga nasljeđa i kršćanskoga temelja – cijenim. A posebno volim Vattimov stav protiv naturalističkih religija i njegovo isticanje da kršćanstvo dokida svaku žrtvu.

Npr. odbijanje odricanja od kršćanskih korijena u totalnoj je opreci s novim ateistima. Koncept “vjerovati da vjeruješ” meni je uvijek bio zanimljiv u smislu da onda ateisti “vjeruju da ne vjeruju”. Jedina osoba za koju sam čudo da je ikada u hrvatskom javnom prostoru povukao ovakvu argumentaciju bio je pokojni veliki Bonaventura Duda. Za Vattima treba uvijek “nastojati razumjeti kakav smisao imaju evanđeoski tekstovi za mene, ovdje i sada; znači drugim riječima, čitati znakove vremena, bez ikakve zagrade, osim zapovijesti ljubavi”. Čini mi se, također, da je prije Vattima uviđao Lev Šestov neke veze između kršćanske misli i filozofije nihilizma.

Vattimo je u mladosti bio borbeni katolik (on i četiri godine stariji Umberto Eco bili su čelnici udruga mladih talijanskih katolika), poslije je kao filozof bio na neki način klasični ateist, da bi se u zadnjoj fazi naveliko vratio unutar vlastitog tumačenja kršćanske tradicije.  Činio je to s pozicije “nihilist, gay, komunist”, a očito mu je dobro išlo jer je papa Franjo imao njegov telefonski broj i znao ga je nazvati i popričati s njim. Kršćanstvo u Europi zasigurno je izgubilo velikoga branitelja iz redova filozofa.