Ova religija je samo religiozni strah od suštine kršćanstva

U religiji “Boga” ne nedostaje. I to je već prilično uspješan recept za promašaj.

Jer to većinom znači da ne nedostaje neosobnih igrokaza boga kao subjekta religiozne scene i kulisa. Kad bi, naprotiv, više bila riječ o osobnom, onom s kojim gradim vlastiti odnos i pred kojim sam najslobodniji moguć, onda bi se puno više bilo svjesno da Bog zapravo bolno šuti. Kao da ga nema. Igrokaz i folklor pretvorili bi se u nedostajanje. A to je već puno bolje, puno stvarnije. Takav bi Bog bio u povijesti prisutniji od onoga kojeg se reklamira po trgovima, kojeg se kruni svojim nacijama, koji nepodnošljivo brblja sa sličica i bandera.

Kako god i u šta god mi vjerovali, Bog će uvijek biti heretik naspram toga. Da smo svjesni toga, shvatili bismo da je priglupo pred Bogom ne biti slobodan. Da vjera i sve što ona sa sobom nosi ima smisao samo u prijateljevanju s Bogom. Koji je to odnos snažniji, iskreniji i slobodniji od bezinteresnog prijateljstva? Jedino nas je prijateljima i zazvao! U tolikoj mjeri naivno, koliko si samo božanstvo i može dozvoliti.

Nije zbog toga ni čudo da se svako ljudsko pisanje i govorenje o Bogu svrstava isključivo u religioznu tematiku. Kao da je Bog tek relikvija religije, tema kojoj se daje neki prostor bez prozora i vrata. Ja nikada nisam u to povjerovao. Jer nikad nisam o Bogu govorio tek iz pozicije homo religiosusa  (Bonhoeffer) ili vjernika, već iz pozicije golog čovjeka kojemu je, skinuvši sve ljuske i ogrtače, ostalo da pita ono što mu koža jedino još može osjetiti: jezu blizine ili daljine smisla.

Bog ili nije ili jest na način koji mi ne znamo biti. Bog ne nastanjuje religiju nego tvoju prazninu. Lišimo pritom taj pojam svega negativnog. Time mislim na jedino nebo tvoje slobode i mogućnosti. Jer za rast je potrebna praznina, mogućnost neba. Zbog praznine Bog ne prestaje, već nedostaje! I to je dobro – jer je stvarnije.

Zatvoriš li Boga u religiju, on prestaje. Jer religija ne bi trebala biti sebi svrhom, ne smije biti neprestana. Ona se ukida (ispunjava) čim o Bogu progovori Bog, čim se čovjek oslobodi za slobodu, čim se osposobi za drugoga. Ona ne okuplja u sebe, nije neki zatvoreni identitet, već okuplja izvan sebe. Ona je znak pored ceste koji se ukida nastavljanjem puta. Ona prestaje s Bogom, a ne Bog s njom. Samo dobra religija se samo-ukida, uvijek iznova. Kao što se trampolin ukine svakim skokom. Religija je predulaz, mjesto gdje izuvamo cipele.

Naprotiv, čovjek pun samoga sebe i religije, koja dakle nije sposobna za stvaranje praznine, taj nema mjesta, nema praznine – stoji. Čovjek koji se ispunjava neprestanom religijom je zatrpan čovjek, sit, ne raste; nesposoban je za širu zajednicu. On prijateljuje s religijom, a obdržava Boga. On misli da je u njemu nastanjena neka kršćanska religija, ali zapravo je nastanjena religija u obliku religioznog straha od suštine kršćanstva. Straha od beskonačne Božje slobode da šuti. Nepodnošljiva mu je bezuvjetnost ljubavi jer takav mora imati vlastite zasluge i ne snalaze se pred Božjim odbijanjem njegovih paljenica. Ne snalazi se jer u tami šutnje smjer pokazuje samo nedostajanje – jer nedostajanje se pruža uvijek u smjeru voljenog.

Jer u njemu buja religija, a ne ljubav, Bog prestaje.

Bog dakle osposobljava zajedništvo slobodnih i samo to zajedništvo slobodnih može se okupiti, ali ne više u religiju nego u prijateljstvo. Religija koja ne upućuje čovjeka prema slobodi prijateljstva obična je sekta. Jer strah od slobode strah je od Božje osobnosti, mogućnosti da budemo i još više.

U vremenu u kojem Bog sve više s religijom prestaje jer je konzervativni krugovi sve više prisvajaju kao nepromjenjivi, u sebe zatvoreni identitet, žalosti da istim tim krugovima ne nedostaje Boga, već religije u svijetu. Ako nam se kršćanstvo nudi još jedino kao neprestana religija, ono je onda obični zaborav Boga. Jer nikome ne nedostaje.