Papa Franjo i novi pristup ekumenskom jedinstvu

U svijetu gdje se granice religije često preklapaju s granicama politike, svaki korak prema jedinstvu kršćanskih crkava nalikuje hodanju po jajima.

Nije tajna da uloga, odnosno primat rimokatoličkog pape, predstavlja najveći kamen spoticanja u izgradnji boljih ekumensko-političkih odnosa između većih kršćanskih crkava. Ne iznenađuje stoga što se najnoviji ekumenski dokument Vatikana pod naslovom “Rimski biskup. Primat i sinodalnost u ekumenskim dijalozima i odgovorima na encikliku ‘Ut unum sint'” iščekivao s velikim nestrpljenjem. U ovom dokumentu Vatikan iznosi prijedloge papinskog primata koji bi mogli biti prihvatljivi i ostalim kršćanskim zajednicama.

Ključno je naglasiti da je riječ o jednoj od najvažnijih i najosjetljivijih tema ekumenskih diskursa i sukoba u povijesti, ali i sadašnjosti.

U pozadini je kompleksna društveno-politička povijest papinstva, ukorijenjena u povijesnim i društvenim izazovima.

Papa Pavao VI. je u velikom zanosu nakon Drugog vatikanskog koncila (1962.-1965.) primijetio da je papinstvo “nesumnjivo najveća prepreka na putu ekumenskog približavanja”. Papa Ivan Pavao II. pozvao je ekumenske partnere da sudjeluju u “potrazi za novim načinima vršenja papinske službe”.

Ovaj najnoviji dokument, odobren od pape Franje i službeno predstavljen od kardinala Kurta Kocha, prefekta vatikanskog Dikasterija za promicanje jedinstva kršćana, predlaže nekoliko dalekosežnih promjena za Katoličku crkvu.

Novi pristup i ekumenski prilagođeno vršenje papinskog primata trebali bi „doprinositi obnovi jedinstva kršćana“.

Prva promjena odnosi se na novo tumačenje nauka Prvog vatikanskog koncila, koji je za mnoge tradicionalne katolike i dalje ključan. Na primjer, 1870. godine, kada je proglašena nepogrešivost pape, mnogi su vjernici to doživjeli kao prekretnicu koja je učvrstila, ali i izazvala podjele unutar same Crkve. Osim toga, papa je proglašen vrhovnim zakonodavcem i sucem cijele Crkve. Prema najnovijem vatikanskom dokumentu, tadašnje odluke iz 1870. treba preispitati i integrirati u noviju teologiju koja Crkvu više ne vidi kao monarhiju, već kao zajednicu.

Nije slučajno što je ovaj dokument objavljen paralelno s rezultatima svjetskog Sinodalnog procesa unutar Katoličke crkve, koji je trenutno u završnoj fazi, te tihog sukoba između Moskve i Konstantinopola o primatu u pravoslavlju. Dokument naglašava usklađenost sa sinodalnim načinom donošenja odluka unutar same Crkve. Papinski primat također treba biti usklađen sa sinodalnošću u odnosu na druge crkve, s posebnim fokusom na patrijarhate Moskve, Konstantinopola, Jeruzalema, Antiohije i Aleksandrije.

Dokument predlaže stvaranje nove globalne savjetodavne razine s redovitim susretima poglavara različitih kršćanskih denominacija te naglašava da Katolička crkva može učiti od sinodalnih struktura istočnih kršćanskih crkava.

Novi pristupi vršenju primata i sinodalnosti zahtijevaju, prema dokumentu “Rimski biskup”, veću pažnju i poštovanje prema tome kako su oni shvaćeni i vršeni u određenom povijesnom kontekstu te što ih je ograničavalo i izazivalo. Dokument se suprotstavlja idealizaciji prakse iz prvog tisućljeća, kako ju je iznio Joseph Ratzinger 1976. u Grazu. Uzimajući u obzir promjenjivu povijest drugog tisućljeća, obilježenu raskolima i nepotrebnom konfesionalizacijom, novi dokument prepoznaje potrebu reinterpretacije, pa čak i reformulacije učenja Prvog vatikanskog koncila. Ta učenja trebala bi biti integrirana u ekumenski prihvatljivu teologiju zajedništva („communio“).

Još jedan prijedlog, koji je papa Franjo podržao ponovnim preuzimanjem titule “Patrijarh Zapada”, jest jasnija razlika između uloga rimskog biskupa unutar i za Katoličku crkvu te njegove službe jedinstva među crkvama Istoka i Zapada. Konačno, dokument podržava promicanje koncilijarne zajednice kroz redovite susrete crkvenih poglavara na svim razinama kako bi se postojeća zajedništva učinila vidljivijima i produbila.

Ekumenizam može uspjeti samo ako se prepoznaju i vrednuju ne samo rezultati nego i procesi.

To je jedna od glavnih inovacija dokumenta „Rimski biskup“. Dokument predstavlja sintezu brojnih razgovora i rasprava o temi papinskog primata kao prepreke i prilike za crkveno jedinstvo, te nastoji prezentirati prijedlog koji nije konačan. Izvor i temelj dokumenta nisu primarno službeni tekstovi Katoličke crkve, već međunarodni ekumenski dijalog, usvojen kroz proces učenja i slušanja.

Prve reakcije ekumenskih partnera i sestrinskih crkava pokazuju da se konačno osjećaju ozbiljno shvaćenima i cijenjenima u svom radu i crkvenom identitetu od strane Rima, koji je često bio percipiran kao arogantan. Čini se da je papa Franjo uspio pokrenuti još jedan proces koji će dugoročno imati nezanemarive ne samo crkvene nego i političke posljedice. Pogotovo što su razlike između kršćanskih crkava u kontekstu 21. stoljeća gotovo pa banalne.

Društveno-politički tjednik “Express” (19.07.2024.)