Papa Franjo i sindrom “brvna u vlastitom oku”

Papa Franjo se u svojem novom spisu “Laudate Deum” bavi klimatskom krizom, ali između redaka mogu se iščitati i pojedini elementi crkvene krize.

Prošlo je osam i pol godina otkako je Franjo objavio svoju ekološku encikliku „Laudato Si’“. U međuvremenu je došlo do izraženih meteoroloških ekstrema. Iz godine u godinu bilježimo nove rekordne temperature, a fotografije razornih poplava i gorućih šuma – i to ne više “tamo negdje” već u srcu Europe – urezale su se u kolektivnu memoriju. Katastrofalne posljedice klimatskih promjena su nam dakle pred očima.

Dugoročnom rješenju ovog krucijalnog problema za cijelo čovječanstvo nismo ništa bliže nego što smo bili prije osam i pol godina. Stoga ne čudi što se Papa u svom novom pismu razočarano obraća savjesti svijeta:

“Moramo nadvladati mentalitet nedostatka hrabrosti za uvođenje ključnih promjena.”

Franjine izjave su točne i svojoj jasnoći jako bitne. No, obzirom na činjenicu da se ne nalazimo samo u povijesnoj klimatskoj krizi, već i usred crkvene krize bez presedana, njegova predložena rješenja su blago iznenađujuća: manje elitarnog razmišljanja, više demokracije te konačno više hrabrosti za prave i dugoročne promjene!

Poglavar Katoličke crkve, koji često voli imati posljednju riječ u svim crkvenim odlukama i koji sa samo jednom jedinom riječju (ili pak šutnjom) zna poništiti dugogodišnja reformska nastojanja, u „Laudate Deum“ izrazito je kritičan prema prevelikoj moći u rukama pojedinaca te prema “autoritetu koji je koncentriran u jednoj osobi”.

Snažne su njegove riječi o razočarenju ljudi koje se na klimatskim summitima stalno tješi lijepim riječima a da se ništa bitno ne mijenja. “Revolucije, koje bi trebale osigurati brz i učinkovit prijelaz na alternativne i manje zagađujuće izvore energije, nisu ostvarile napredak.”

Svatko tko je posljednjih godina pratio razvoj Katoličke crkve mogao se prisjetiti sinoda i sastanaka koji su započeli s velikim očekivanjima, ali na kraju nisu doveli do ključnih promjena u crkvenom sustavu. O osobito teškim vremenima koja imaju velik potencijal Franjo piše u kontekstu globalnog zatopljenja: “Žalosno je što se krize ne iskoriste, iako bi nam upravo one mogle omogućiti pozitivne promjene.”

I na kraju rečenica koja bi sve one željne promjena trebala zamisliti. Pogotovo one koji Crkvu još uvijek doživljavaju kao strogo hijerarhijski sustav , u kojem se često ne uvažavaju oni koji ne odgovaraju klasičnim katoličkim stereotipima: “Neće više biti korisno podupirati institucije kako bi štitile prava najjačih ne brinući se o pravima svih” (43).

To što Papa cijelom čovječanstvu skoro pa revolucionarski nudi jako dobre savjete po pitanju brige za prirodu i klimu koje pak on sam ignorira po pitanju Crkve – vjerojatno ne iznenađuje nikoga.

Uostalom, Isus je često znao govoriti da je puno lakše drugima govoriti što da čine nego postati svjestan vlastitih izazova i problema (usp. prispodoba o brvnu u oku).

No, možda ne bi bilo loše kada bi crkveni velikodostojnici pažljivo pročitali ovo novo Franjino pismo i zapitali se onako iskreno: zašto bi rješenja, koja su ispravna u jednoj situaciji, bila pogrešna u drugoj?

Večernji list (15.10.2023)